Bez djetinjstva i zrelog doba u potrazi za izvorom mladosti
A šta su ovi tvinejdžeri?
Ako sam dobro razumjela, riječ je o djeci koja se, uprkos činjenici da su još u pravom smislu djeca, ipak počinju ponašati kao da su stariji. Dječaci se osamljuju, djevojčice se počinju šminkati, idu čak i na nekakve "ljubavne sastanke" i slično.
Neki profesor tvrdi da je to posljedica ubrzanog sazrijevanja u naše vrijeme. Počelo je u Americi, ali trend će se širiti.
Ne znam. Kod nas možda još uvijek nema drastične "tvinerdžerizacije", ali nekih naznaka definitivno ima. Kamo to ide svijet u kojem više nema djetinjstva, ni zrelog doba, da li je zaista pronađen onaj utopijski izvor vječne mladosti?
Sirote žene
Djeca ne žele biti djeca, stari(ji) ne žele biti stari(ji). Jedini ideal je postala rana mladost - kasne tinejdžerske i rane dvadesete godine. Djeca žele djelovati starije,stari se žele podmladiti. I u časopisima za niže razrede osnovne škole sve je više "pubertetskih" tema, a odrasle žene već odavno veliki dio vremena troše na pokušaje podmlađivanja. U posljednje vrijeme i sve više muškaraca postaju žrtvama sličnog trenda.
Dobro, nije želja za vječnom mladošću nešto novo. Legende i narodne priče dokazuju nam da ona postoji od pamtivijeka. Ono što se u naše vrijeme promijenilo jest što se nekadašnji nemogući san pretvorio u nekakvo nesigurno obećanje. Nekada su se kraljice navodno kupale u mlijeku, a one okrutne u krvi djevojaka, a danas skoro svaka žena može sebi priuštiti manje ili više skupe kreme za lice, dnevnu i noćnu,( Željko Pervan se pita kako krema zna kad je dan, a kad noć!), vrat i dekolte, vitaminske serume, maske, mlijeka i losione za tijelo...
U zavisnosti od ekonomske moći proizvođača, TV reklame propagiraju njihove skoro pa čudotvorne efekte. Sirote mi žene. Pojavi se reklama - taj i taj puder u trenutku podmlađuje za pet godina, a mi odmah poletimo, kao da ga sutra više neće biti. Čudne su te marketinške poruke. Kad gledamo film ili seriju pa nam ubace blok reklama, načisto pošizimo, ali ako je među njima nešto novo od kozmetičkih preparata sa efektima podmlađivanja, odmah naćulimo uši i pojačamo ton.
Kad se na hrvatskim televizijama pojavila reklama za jedan serum uz čuveno: nije loše da imaš četrdeset, još ako izgledaš kao da ti je trideset i pet, ja nabila žuljeve tražeći ga po butum Bosni i Hercegovini, ali sve m džaba, ne nađoh ga. Bilesi ga naručivala iz Zagreba. I - ništa. Reko - ja budale, džaba dadoh pare, kako sam mogla povjerovati prokletim reklamama, sto puta sam se prevarila i nikad pameti da dođem. E, neću više. Bar neću do prve bombastične reklame!
Kad sam kod reklama da usput kažem čega sam se sjetila. Prije rata u Sarajevu izlazile novine Svijet. Išla uz njih reklama: Za one koji nikad neće ostarjeti! Meni to zvučalo nekako morbidno. Nisam nešto plaho sujevjerna, pa ipak, Svijet nisam smjela kupiti. Reko, mlada ću umrijeti. Nije mi bilo ni teško ni mrsko nazvati redakciju. Kažem im - ja nikad neću kupiti vaše novine. Pitaju - Zašto?
- Zato što želim ostarjeti.
Ne znam je li taj poziv pio vode, ili je bila čista slučajnost, ali reklama je odmah promijenjena.
Prebrinuta briga
Djevojčice, pak, ne mogu dočekati da prođe nekoliko godina (koje tako brzo prođu) pa se mažu puderima, kremama, karminima. Cilj je valjda da tridesetpetogodišnja majka i desetogodišnja kćerka izgledaju po mogućnosti skoro kao vršnjakinje: majka bi da izgleda kao da joj je dvadeset, a kćerka da djeluje kao da joj je 15 ili 16. Ne, ja nemam apsolutno ništa protiv mama koje žele izgledati mlade, naprotiv, podržavam ih. Valjda što sam i ja takva (a koja žena nije, ako ne laže?) makar sam već sretna nana. Čudim se djeci (mada sam i takva bila) što žele prerano odrasti. Eh, da mi je još jednom, bar dan, bar sat, biti dijete!
Manji bi problem bio da se ovo tiče samo vanjskog izgleda. Mislim da ne postoji niko ko želi biti star i ružan. Moja rahmetli svekrva je običavala reći - "Lijepo je i Bogu drago".
Iz ove perspektive meni se čini da su žene koje nisu lijepe u prednosti. Kad ostare, izgube samo mladost.
Kad se radi o psihologiji, stječe se dojam da je na djelu suprotan proces. Već je postao kliše da odrasli ljudi za sebe kažu kako su "u duši djeca". (I tu se nalazim.)
Podtekst je jasan: ta vrsta izjave osobu prvenstveno lišava odgovornosti. Odrasla osoba bi trebala u potpunosti biti odgovorna za svoje postupke za razliku od djeteta. Masovna duševna infantilizacija također nam govori mnogo o našem vremenu i nama.
Biti u duši dijete, a izgledati kao osoba od dvadesetak do tridesetak godina - to je postao vodeći savremeni trend. U takvom kontekstu najveće parije su postali stari ljudi: oni koji ne žele groteksne pokušaje podmlađivanja, oni koji se trude uvijek biti odgovorni za svoje postupke. Tako je svuda u zapadnom svijetu, a kod nas je, nažalost, i ovdje situacija još gora. Naime, zapadnoevropski penzioneri možda i jesu usamljeni, ali makar imaju dovoljno novca za dostojanstven život. Kod nas se na usamljenost, na nepoštovanje, na opću otuđenost, nadodaje i strašna ekonomska nesigurnost. A opet, nema kod njih previše jadikovki. Uprkos svemu, bit će prvi u plaćanju režija i obaveza, uprkos svega oni ne bježe od (građanske) odgovornosti.
Nevladine organizacije crkoše pozivajući mlade na izbore, ali uzalud. Stare ljude niko i ne zove, a oni ipak masovno izlaze.
Bez dorijangrejovskih maski lažne mladosti, bez infantilne lažne nevinosti, stari ljudi danas su manje-više posljednji branioci onoga što je Kant zvao "duhovnim punoljetstvom". Oni (pod)sjećaju na neki drukčiji svijet. Valjda je zato i današnji svijet uglavnom okrenut prema njima.
Da još ovo kažem. Došao mi brat iz Njemačke. Nekako ozbiljno kaže on meni:
- Seko, ti si jednu veliku brigu prebrinula. Pitam koju.
- Uvijek si se bojala da ćeš mlada umrijeti. Za to više nemaš šanse.
