Stanovnici moje ulice noćima ne spavaju. Nedjeljama i mjesecima, čopori pasa lutalica orgijaju po cijelu noć, laju pod prozorima usnulih građana, jer brane svoju teritoriju od drugih pasa lutalica. Ja sam na izmaku snaga. Ako uspijem sastaviti 3 sata sna, a da me iz najdublje REM faze ne probudi gromoglasni lavež, smatram da sam imala dobru noć. Spavam s čepovima u ušima i s jastukom na glavi, ali ništa ne pomaže. Spavala sam na raznim mjestima, u svim prostorijama u stanu, osim kupatila, ali ni to ne pomaže. Već mjerkam ormar i razmišljam o tome koliko polica bih trebala izbaciti kako bi unutra stao neki improvizirani krevet.
Da, očajna sam i to priznajem. Nervozna sam, umorna, nemam koncentracije ni za šta. I nisam jedina. Stanari iz moje ulice, koja je u centru grada, hodaju kao zombiji, podbuhlih očiju, umorni i neispavani.
Psi u našoj ulici nisu samo glasni, već se i razmnožavaju astronomskom brzinom. Pošto ni općinske ni kantonalne vlasti već godinama ne čine ništa, ili čine užasno malo na rješavanju ovog problema, moje komšije i ja odlučili smo da sami nešto poduzmemo, tj. da skupimo novac za sterilizaciju pasa lutalica u našoj ulici. Sterilizacija nije nimalo jeftina, 100 KM za ženku, 60 KM za mužjaka. Bez troškova post-operativne njege.
Prije nekoliko dana sam nazvala Kafileriju da pitam da li oni mogu uhvatiti pse i odvesti ih kod veterinara kada dogovorimo termin za sterilizaciju o svom trošku, ali dobila sam negativan odgovor. Rečeno mi je da, prema novom zakonu, oni ne mogu hvatati pse, čak ni da bi ih odveli na sterilizaciju, i da to moramo učiniti mi stanari. Kad sam ih upitala kako zamišljaju da mi uhvatimo pse koje svojdobno ni radnici Kafilerije nisu mogli uhvatiti, sa svom svojom opremom, kavezima i specijalnim vozilima, rekli su mi da se "snađemo“.
'Gospođo, namamite ih hranom, pa ih nekako uhvatite', rekli su mi. Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Čime da ih uhvatim? Golim rukama? Pa oni bježe čim im se neko približi na manje od metar! I gdje da ih stavim? U gepek?
Prema zvaničnim informacijama, u 2010. godini za rad Kafilerije u sastavu KJKP Rad izdvojeno 277.300 KM, uključujući PDV. To je više od 23,000 KM mjesečno. Kako kažu u KRO Radu, ova sredstva se koriste za poslove transporta, neškodljivog uklanjanja životinjskih leševa i otpadaka životinjskog porijekla sa javnih površina, kao i za druge aktivnosti predviđene zakonom.
Ne znam o kakvom transportu govore, ako ne prevoze pse lutalice ni do veterinara radi sterilizacije. I koliko to uginulih pasa i mačaka ima u gradu da za plate ljudi koji će to obavljati i njihovu opremu treba treba 23,000 KM mjesečno? Za taj novac bi se moglo sterilizirati 300 pasa mjesečno, ili 3,600 pasa godišnje. Za dvije godine svi bi psi u Sarajevu bili sterilizirani.
A ako se ikad i otvori azil za pse u Kantonu Sarajevo (u šta jedva da iko normalan više i vjeruje), ko će hvatati pse i odvoditi ih u azil, kad radnici Kafilerije "nisu ovlašteni“ za hvatanje pasa lutalica? Sami građani?
Ne znam koliko ljudi je uopće pročitalo Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja u BiH, usvojen u februaru 2009., ali prema tom zakonu, psi lutalice su najzaštićenija kategorija životinja u državi. Čak ni divlje životinje, ako se previše namnože, ne mogu mirno spavati, jer je moguć njihov odstrel ako se poremeti prirodna ravnoteža.
Prirodna ravnoteža u Sarajevu, ali i drugim urbanim centrima u BiH, jer odavno narušena, jer su se od usvajanja Zakona psi enormno razmnožili. To svi znaju, ali niko ništa ne čini. Da ne bude zabune, ne zagovaram odstrel kao rješenje, ali tražim masovnu sterilizaciju i hitno otvaranje što većeg broja manjih azila na nivou općina. A do tada mi ne preostaje ništa drugo nego da spavam u ormaru.
Jedna od najvećih historijskih misterija riješena: Naučnici pročitali spis star 2.000 godina
Pregovara se o uspostavi novih linija na Aerodromu Sarajevo, fokus je na ovim gradovima
