{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Belvedere & Big Idiot(luk): prošlost zapečaćena crvenom tačkom

S
19.11.2010. u 11:45
0
20
Belvedere & Big Idiot(luk): prošlost zapečaćena crvenom tačkom
0
Belvedere & Big Idiot(luk): prošlost zapečaćena crvenom tačkom
"Belvedere" je bitan i vrlo dobar film koji nas podsjeća da su naši životi crno – bijeli, jer su bili obojeni dvjema nijansama sive. To su, uglavnom, dva zla: neraščišćena prošlost i lažna obećanja za budućnost.
Već dugo, predugo me ništa nije tako jako "opalilo" kao film "Belvedere", prikazan novinarima u četvrtak 18. novembra u sarajevskom Cinema Cityju. Radi se o drugom po redu cjelovečercu Ahmeda Imamovića. Podsjetimo, prije osam godina Imamović je za svoj film "Deset minuta" dobio nagradu Evropske filmske akademije Felix. Nakon toga snimio je i svoj prvi dugometražni film "Go West" kojem je, nekako, falilo i sreće i iskustva.

Ali, nismo zato ovdje: naši provincijski kompleksi i objektivan manjak kulturne ponude uvijek tjeraju da "pumpamo" uspjehe našeg filma, čak i kad se golim okom vidi da se radi o prosječnim djelima. Tako je svaka nagrada za neki bosanskohercegovački film – taman dolazila od lokalnog festivala negdje u Aziji ili sa turističke manifestacije u Mađarskoj, svejedno, za naše medije bila događaj od prvorazredne važnosti – dok su se eventualne bitne stvari koje bi se događale u drugim umjetnostima često prešućivale ili marginalizirale.

Dobra moja (filmska) mahala

Ima u tom favorizovanju filma u odnosu na ostale umjetnosti kod nas nešto teško probavljivo. Filmski svijet često zna biti površan i (pre)blizu estradi. S druge strane, film često odnosi najviše državnih subvencija tako da se pisci, slikarice, vajari, muzičari, operske pjevačice, pjesnici, esejisti, urednici časopisa, balerine i ostali radnici iz oblasti kulture (često opravdano) osjećaju zakinutima. Oni u devedest devet odsto slučajeva ne mogu živjeti od svoje produkcije, ma koliko velika bila.

Ali, pravila "tržišne" igre su takva. Najviše se para vrti oko onoga što pravi najveći show, najviše ljudi učestvuje u proizvodnji filma, najviše ljudi ga i gleda u odnosu na druge sadržaje , tako da je u ovakvom svijetu, nekako, i objašnjivo da je film najvažniji. Ali, nismo ovdje da bi sudili: u svakom slučaju vrijeme najbolje ocijeni šta od koje umjetnosti treba ostati za budućnost, pa se ne treba puno sekirati oko napisa u kojima ljudi potpisani na špici nekog filma, mrtvo-hladno o tom istom filmu objave panegirik u novinama. To je provincijalna surevnjivost.

No, vratimo se mi konkretnom povodu: Imamović sa svojom ekipom tjera na duboko razmišljanje. Najviše samim filmom, u kojem bi estetsko cjepidlačenje u svakom segmentu pojedinačno moglo naći manu, ali kad se zatvori zadnji kadar i počne teći odjavna špica, niko više ne razmišlja o tome.

Zašto, bre, nosiš flašu?

Sve o čemu u tom trenutku gledalac počne misliti je tačnost "metafora" koje se u ovom filmu upotrebljavaju. Prva je izbjeglički kamp Belvedere ("Najljepši pogled", kakvo cinično ime za izbjegličko naselje!?), a druga Veliki Brat(ko), reality show u koji se prijavi jedan od stanovnika naselja, tinejdžer Adnan (Adis Omerović), koji poručuje majci i tetki: "Petnaest godina je prošlo od rata, gotovo je, ostavite me, pustite me da živim!" I odlazi u reality show, gdje će ga, između ostalog pitati zašto sa sobom u wc nosi flašu.

Najgori tekstovi o filmovima su oni koji prepričavaju sadržaj, pa ćemo ovdje stati s tim, iako možete imati na umu i to da dobrom filmu ne može naškoditi i ako unaprijed znate cijeli njegov tok.

Čime, dakle, još oduševljava Belvedere? Da li sjajnom glumom kojom se u jednoj mjeri obara stereotip da domaći glumci ne mogu ispuniti sve zadatke? Način na koji Sadžida Šetić igra glavnu junakinju Ruvejdu je gotovo maestralan, njezine emocije "u nulu" prate egzistenciju lika i podvlače svaki segment te drame tamo gdje treba i koliko treba. To je moćan, vjerovatno i najjači segment filma. Dalje, valja spomenuti i da Nermin Tulić u ulozi Alje nosi tragediju invalida oboljelog od poodmaklog stadija šećera skoro jednako dobro kao i glavna junakinja. I da, konačno, drugi put potvrđuje svoju veliku karijeru. Tu su još i "junaci" reality showa od kojih Almir Kurt – Kugla (sad već specijalizovan za uloge estradnih kreatura s viškom talenta, a manjkom ratia) i Nela Đenisijević najbolje pokazuju svu površnost i imbecilnost konteksta reality showa, raznih "Farmi", "Velike braće" i ostalih Big Idiot(luk)a raznih vrsta.

Uostalom, prebacimo se malo u drugi plan, šta se drugo moglo dogoditi sredinama koje su tako prezrele, napustile i uništile svoje selo, nego da im lažno, patvoreno, digitalizirano, estradno selo postane najgledaniji televizijski program? Banalnost svakog showa takve vrste je slična: tu je to negdje, u deset deka, kako narod kaže.

Boje, sjenke sivog

Jak adut Belvederea je slika, rad Darka Drinovca, poznatog reditelja spotova većine hrvatskih muzičkih zvijezda. To je odlično ukomponirani, većinom, crno bijeli film koji podvlači onu veliku misao da je spektar boja, zapravo, baziran na sjenkama sive. U tom materijalu, samo su kapi krvi koje se uzimaju za uzorke DNK i kontrolu nivoa šećera crvene, i to je – iako poznat detalj u povijesti medija - očaravajuće. Sva naša prošlost kao da je zapečaćena krvlju, crvenom tačkom na kraju.

Sivo je boja istine. "Belvedere" je tako istinit film da vam pri gledanju ne ostaje ništa drugo nego da svojom maštom bojite kadrove i scene koji se odvijaju pred vama. Šarena laža, reality show je, naravno, u koloru.

Ritam nije najjača tačka ovog filma. Da li je onda, najvažnija i najbolja dokumentaristika, jer se u filmu vrlo mudro i s mjerom navode fotografije Tarika Samaraha, i snimci s iskopavanja masovnih grobnica koje su naše "privremene" živote obilježile trajnim tragičnim pečatom? Mogla bi biti, ali opet nije do kraja, jer sve ono što diktira naš život spojeno je filmom, onako kako to treba biti: ono što se ne vidi na platnu u "Belvedereu", "vidljivo" je izvan platna, tako da ukoliko i nađete neki detalj ili misao koja vam se ne dopada, možete zamijeniti nekom svojom misli, nečim što se u proteklih petnaest godina dogodilo vama, i film neće izgubiti na snazi i autentičnosti.

Kojim se redom sahranjujemo?

Zašto je, dakle, "Belvedere", vrlo dobar i bitan film? Znaćete kad ga pogledate, imate već dovoljan broj razloga za to. A što se mene osobno tiče, najviše zbog dvije rečenice. Prvu izgovori glavna junakinja Ruvejda, kad shvati da joj je sestrić završio kod Velikog Brat(k)a. Ona kaže: "Jeb'o ih show i ko ga izmisli!"

Kako duboko i kako tačno!?

Drugu izgovori "federalni" policajac koji sprovodi Ruvejdu koja za smiraj traži samo da joj lokalni ratni zločinac oda gdje su joj tijela muža i sina. On kaže: "Znaš kako ti oni kontaju oko rata: da mi nismo pobili vas, vi bi pobili nas."

Između te dvije rečenice stoje naši životi, između svjetova izbjegličkog kampa i reality showa, između života u bolnim uspomenama i lažnih obećanja za budućnost, šarenih laža za koje nije važno ko ih šalje i odakle dolaze.

Važno je da nas i dalje truju, iako smo već podobro otrovani. I to prošlošću za koju izgleda da na nju nikada neće biti stavljena druga tačka osim crvene. Poput krvi s prstiju preživjelih koji su, kako slogan filma kaže, "mrtviji od svojih mrtvih".

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: