{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Analiza: Godina intenzivnog rada na ratnim zločinima

S
28.12.2007. u 15:38
0
0
Analiza: Godina intenzivnog rada na ratnim zločinima
0
Analiza: Godina intenzivnog rada na ratnim zločinima
Odjel za ratne zločine Suda BiH u trećoj godini rada osudio je 10 osoba na ukupno 142 godine i šest mjeseci zatvora zbog učešća u ratnim zločinima, dok je Tužilaštvo BiH pokrenulo 312 istraga protiv 894 osobe.
Imenovanje novih sudaca i tužilaca na državnom nivou u toku protekle godine značajno je doprinijelo porastu broja istraga i suđenja pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH, kao i intenzivnim hapšenjima osumnjičenih za ratne zločine.

Samo tokom 2007. godine Sud BiH je izrekao ukupno 17 presuda, od čega je 10 pravomoćnih, četiri su još uvijek prvostepene, a tri je, nakon žalbi obiju strana, poništilo Apelaciono vijeće zbog “pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja” i povrede “odredaba krivičnog postupka”.

Izrečena je prva oslobađajuća pravomoćna presuda, i to Zoranu Jankoviću, kojeg je Tužilaštvo teretilo za učešće u zločinima počinjenim na području Zvornika tokom 1992. godine.

Potpisan je i prvi sporazum o priznanju krivice – između Tužilaštva BiH i Idhana Sipića, koji je priznao ubistvo jedne osobe u augustu 1995. godine – ali se optuženi pred Sudskim vijećem usprotivio dijelu optužnice, te je suđenje ipak zakazano.

Tokom protekle godine Visoko sudsko i tužilačko vijeće imenovalo je novih šest tužilaca Tužilaštva BiH, a krajem godine je na mjesto novog šefa Odjela za ratne zločine postavilo tužioca iz Sjedinjenih Američkih Država Davida Schwendimana, a Milorada Barašina, nekadašnjeg glavnog tužioca Kantonalnog tužilaštva Livno, za njegovog zamjenika.

U iščekivanju pravde na slobodi

Po nalogu Tužilaštva BiH, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) su tokom 2007. godine kontinuirano hapsili osobe koje se sumnjiče za učešće u ratnim zločinima.

Među 29 uhapšenih našao se i Vinko Kondić, branilac po službenoj dužnosti na Sudu BiH. Kondić je uhapšen u decembru 2007. godine zbog sumnje da je učestvovao u zločinima počinjenim na području Ključa.

Bijeg Radovana Stankovića iz zatvora u Foči u maju 2007. godine, te prebacivanje Milorada Trbića iz Haaga na daljnje procesuiranje Sudu BiH u junu iste godine ostat će posebno zapamćeni događaji.

Stanković je prvi optuženik čiji je predmet iz Haškog tribunala prebačen na Sud BiH, gdje je pravomoćnom presudom osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina na području Foče, dok je Trbić optužen za učešće u genocidu u Srebrenici tokom jula 1995.

Sud BiH je tokom 2007. započeo 16 procesa protiv 22 osobe koje su optužene za zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini, te potvrdio 17 optužnica Tužilaštva BiH protiv 29 osoba. Pred kraj godine, Tužilaštvo BiH je na potvrđivanje uputilo još tri optužnice i to Novaka Đukića, za masakr na Tuzlanskoj kapiji počinjen u maju 1995. godine, protiv Predraga Kujundžića, vođe paravojne formacije „Predini vukovi“ iz Doboja, te Sulje Karajića, bivšeg pripadnika Armije BiH za zločine počinjene na području takozvane Autonomne pokrajina Zapadna Bosna.

Od ukupnog broja optuženih ili osumnjičenih za zločine pred Sudom BiH, za 24 osobe je data dozvola da se brane sa slobode, dok nepravomoćno osuđeni Marko Samardžija i Momčilo Mandić obnovljene postupke čekaju na slobodi.

Marko Samardžija je u novembru 2006. osuđen na 26 godina zbog učešća u zločinima počinjenim na području Ključa, ali je u maju 2007. godine, nakon žalbi Tužilaštva BiH i Odbrane, Apelaciono vijeće poništilo presudu i od oktobra on novu odluku čeka na slobodi.

U sličnoj situaciji nalazi se i Momčilo Mandić, koji je u julu 2007. oslobođen krivice za učešće u osnivanju i funkcionisanju logora na području Sarajeva i Foče.

Nakon izricanja presude, Mandić je pušten na slobodu, ali je – zbog kazne od pet godina koju služi zbog zloupotrebe položaja dok je bio direktor Privredne banke Srpsko Sarajevo – ostao u pritvoru, uz mogućnost da tokom vikenda napušta zatvor.

Vitaminski štrajk glađu

Pritvorenici Suda BiH su u januaru i septembru 2007. štrajkovali glađu zbog neujednačne primjene krivičnih zakona u Bosni i Hercegovini.

Naime, Sud BiH primjenjuje Krivični zakon BiH iz 2003. koji predviđa zakonske kazne do 45 godina zatvora, za razliku od nižih sudova kod kojih su na snazi zakon iz SFRJ, te entitetski zakoni, koji predviđaju, kako su isticali pritvorenici, blaže kazne.

Tokom prvog štrajka glađu u januaru 2007. godine, određeni broj pritvorenika je, zbog iscrpljenosti uzrokovane njihovim odbijanjem da uzimaju hranu, boravio u bolnici u Kasindolu, Istočno Sarajevo.

Sud BiH je tokom štrajka isticao da “neće pokleknuti pod pritiscima”, te su se suđenja neometano vodila bez prisustva optuženih koji su odbijali da se pojavljuju na zakazanim ročištima.

Različiti izvještaji o zdravstvenom stanju optuženika pokazali su da su oni tokom “štrajka glađu” konzumirali čajeve, sokove, kafu, vodu i supu, te da su jeli jabuke i primali infuzije za vrijeme boravka u bolnici.

Prvi štrajk je obustavljen nakon što je Ustavni sud BiH donio odluku da je žalba Abduladhima Maktoufa, koja se odnosila na povredu ljudskih prava tokom suđenja zbog primjene zakona, neosnovana jer nisu “prekršena ustavna prava optuženih niti njihova međunarodno zagarantirana prava”.

Za drugi štrajk glađu, u septembru 2007. godine, opredijelili su se samo pritvorenici Kazneno-popravnog zavoda Kula u Istočnom Sarajevu, i njihovi zahtjevi su bili identični onima iz januara.

Tokom ovog štrajka, na suđenju četvorici optuženih za zločine počinjene u Bratuncu u julu 1995. godine, drugooptuženom Mladenu Blagojeviću je pozlilo u sudnici zbog iscrpljenosti koja je bila uzrokovana neuzimanjem hrane. Štrajk je ipak prekinut nakon više od mjesec dana, ali nisu data obrazloženja zašto je to učinjeno.

U “privatnom” štrajku glađu bio je i Milorad Trbić, koji je počeo odbijati hranu još u julu i na tome je istrajao 24 dana. Trbić je odbijao uzimati hranu jer je isticao da nije kriv, te je tražio da ga Sud BiH oslobodi krivičnog gonjenja. Nakon što je Sud BiH potvrdio optužnicu, u novembru 2007. počelo je suđenje.

Svjedoci bez zaštite

Pred Odjelom za ratne zločine tokom dvije i po godine rada saslušano je oko 800 svjedoka, od čega je određeni broj njih svoje iskaze davao pod šifrom, uz zaštitu ličnih podataka, svjedočeći putem videolinka bez slike ili glasa te svjedočeći iz druge prostorije u Sudu BiH.

Tokom protekle godine, u cilju zaštite svjedoka, Sud BiH je praktikovao i potpuno isključenje javnosti, tako da se 20 suđenja održalo iza zatvorenih vrata. Najveći broj suđenja zatvorenih za javnost – ukupno 11 – održalo se u procesu protiv četvorice optuženih za zločine počinjene tokom 1993. i 1994. godine u logoru Vojno kraj Mostara.

Na pojedinim suđenjima svjedoci Tužilaštva BiH i odbranâ bile su osobe koje se sumnjiče za učešće u pojedinim zločinima počinjenim na području Bosne i Hercegovine, kao i osobe koje su osuđene pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

U svojstvu zaštićenih svjedoka svoje su iskaze davali čak i pojedini optuženi za ratne zločine pred Sudom BiH. Na jednom suđenju optuženi je svjedočio u svoju korist, ali mu je Sudsko vijeće, na zahtjev Odbrane, odobrilo da svjedoči pod mjerama zaštite na dijelom zatvorenom suđenju.

U javnosti se nije moglo objaviti njegovo ime, iako je prethodno sam branilac otkrio da će njegov branjenik dati iskaz u svoju korist, na početku iznošenja dokaza Odbrane.

Većina svjedoka Odbranâ na suđenju jedanaestorici optuženih za genocid u Srebrenici bili su pripadnici Vojske Republike Srpske koji su učestvovali u događajima u julu 1995. godine.

Bez obzira na zaštitne mjere koje je Sud BiH dodjeljivao pojedinim svjedocima, njihovi lični podaci su u nekoliko navrata tokom suđenja otkriveni javnosti.

Tokom suđenja za zločine počinjene u mostarskom logoru Vojno, te u prijedorskim logorima Omarska i Keraterm, otkriveni su lični podaci nekoliko svjedoka kojima su bile dodijeljene zaštitne mjere.


Svjedoci su, i pored osiguranih mjera zaštite i garantovane sigurnosti pod okriljem suda, u nekoliko navrata bili izloženi neprijatnim scenama.


Na suđenju Željku Leleku za zločine počinjene na području Višegrada tokom 1992. godine, svjedokinja Bakira Hasečić je više puta bila izložena prijetnjama koje je upućivao sam optuženi.


Tako je Lelek početkom decembra 2007. godine, u prisustvu Sudske policije, u holu Suda BiH vrijeđao svjedokinju Hasečić, čelnicu Udruženja “Žene žrtve rata”, koje okuplja žrtve silovanja.


Pritiscima i prijetnjama bio je izložen i zaštićeni svjedok Tužilaštva BiH pod šifrom A, kojem je nuđen novac za lažni iskaz na suđenju Zdravku Mihaljeviću, optuženom za zločine počinjene nad civilima na području Kiseljaka, što je prijavilo samo Tužilaštvo te pokrenulo istragu protiv nekoliko osoba zbog “postojanja osnovane sumnje da su uticale na otkrivanje identiteta zaštićenog svjedoka” te zbog “ometanja rada pravosuđa”.

U sličnoj situaciji našao se drugi zaštićeni svjedok A, koji je svoj iskaz trebao dati u korist jednog od jedanaestorice optuženih za genocid u Kravici u julu 1995. godine, ali je zbog prijetnji “anonimnih osoba” njegovo svjedočenje odgođeno.

Naredne godine trebala bi početi prva suđenja za zločine počinjene na području Vlasenice, Bugojna, Nevesinja, Cazina, Velike Kladuše i Jajca.

Također se očekuje završetak suđenja četvorici optuženih za zločine počinjene u logorima Omarska i Keraterm, koje se pred Sudom BiH vodi već godinu dana; kao i jedanaestorici optuženih za genocid u Kravici, čiji proces ulazi u drugu godinu suđenja; te suđenje za zločine u Višegradu za koje se tereti bivši policajac Željko Lelek.

Piše: Aida Alić, BIRN Justice Report

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: