Nakon što je u BiH preživio šest logora i godinama bio na liječenju, 1998. je sa porodicom doselio u Tucson u Arizoni. Tu je doživio još jednu tragediju - poginuo mu je 20-godišnji sin.
"Od jezika nisam znao ni haj ni baj, ali sam izvrsno govorio njemački i talijanski", prisjeća se u razgovoru za naš portal Ahmet. "Dobijao sam nešto malo socijalne pomoći, a sve nas je izdržavala supruga Halida od svoje plate. Prve ćevape, pljeskavice, lepine i somune sam počeo praviti u svojoj kući i prodavao ih našim ljudima ovdje i porodicama s prostora bivše Jugoslavije."
Kulinarsko umijeće porodice Ališah prenosi se s koljena na koljeno, pa baš kao što je Ahmetova majka Hiba naučila svog sina ovim vještinama, tako i on uči svog sina, 14-godišnjeg Emira.
"Kad su naši ljudi probali moju hranu, počeli su naručivati po 100-200 ćevapa, nisu mogli odoljeti", kaže Ahmet. "Ubrzo nakon toga sam svake nedjelje u parkovima pržio specijalitete na svom roštilju na ugalj, dok su naši ljudi igrali utakmice u ovdašnjoj ligi. Potom su počele dolaziti cijele porodice, 95 posto njih zbog mojih specijaliteta, a pet posto zbog utakmice."
Kuhanje kao njegova velika ljubav bio je posao koji je želio proširiti, ali nije imao podršku.
"Mnogi s kojima sam pio kafu su mi se smijali u lice, govorili mi da sam prolupao, da prokišnjavam, da sam skrenuo s pameti... Vjerovali su da Amerikanci nikad neće naručivati sarmu, bosanski lonac, japrak ili burek kad imaju hiljade i hiljade restorana sa svojim specijalitetima, a uz to su i naučili na hamburgere i pizzu", priča nam dalje Ahmet.
Dijelio vizitke i fotografije bosanskih jela
Stidljivo je dijelio vizitke Amerikancima i pokazivao im po koju sliku bureka, pite, sarme, gulaša ili lepina.
Tada su za njega čuli i američki novinari, te ga sve češće fotografisali i pravili priče o ovom vrijednom čovjeku čiji posao su zvali "pristaništem u pustinji".
Nakon toga počeli su ga zvati klijenti da im kuha za zabave, rođendane, porodične i poslovne ručkove, pa je posla bivalo sve više. Tada je odlučio registrovati malu ugostiteljsku firmu, te hranu po narudžbi isporučivati bolnicama, radionicama, bankama, benzinskim pumpama...
"Pet godina sam iz dana u dan tražio poslovni prostor da bih otvorio restoran, sanjao, čeznuo, molio Boga, ali je bilo teško, skupo, trebale su razne dozvole", nastavlja svoju priču naš sagovornik. "Restoran Alisah sam otvorio krajem 2008. godine i pozvao sve koje poznajem da dođu. Mnogi su se kladili da neću izdržati ni mjesec dana, da ću staviti ključ u bravu, pričali da ne znam ni šporeta uključiti... Naša posla. Ipak, moji dobri prijatelji Ivo, Nerko, Mladen, Dino, Saša, Željko, Husejn i Eso sa suprugama me stalno posjećuju."
Ugostio poznate i uspješne Amerikance
Od gostiju Ahmet kaže da ima 10 posto ljudi porijeklom s prostora bivše Jugoslavije, a 90 posto Amerikanaca. Može se pohvaliti da su u njegovom restoranu ručali doktori, advokati, NBA zvijezde, biznismeni, glumci, političari...
Kad mu je nakon otvaranja restorana došao ugledni novinar Tom Stauffer i pitao ga kako se u vrijeme krize, kad se masovno zatvaraju restorani, usudio započeti jedan takav posao, Ahmet mu je samouvjereno odgovorio: "Kad bih gore na onom stubu otvorio restoran, ja bih uspio."
"Ja sam rođen da budem kuhar i konobar i ugostitelj uopšte. O tome sam maštao od svoje sedme godine. Fanatik sam, zaljubljen u hranu", kaže Ahmet. "Kad sam u martu prošle godine kuhao za 240 američkih vojnika srce mi je bilo puno jer sam doživio da kao izbjeglica iz planinskog mjesta Turbeta budem glavni kuhar američkoj vojsci."
Kaže da ima ponude i da pravi bosanske specijalitete za velike američke kompanije, hotele, škole, a uskoro bi mogao gostovati i u talk showu poznate američke voditeljice Oprah Winfrey.
Najveće greške koje ljudi čine tokom seksa: Zbog njih ne postižete zadovoljstvo
Bingo City Centar se otvara sutra na Ilidži: Evo šta nudi novi tržni centar u Sarajevu
