MUP Kantona Sarajevo je, praktično, održao predavanje iz demokratije gradskoj vlasti: obezbijedivši onima koji su došli iz Istočnog Sarajeva (među kojima naravno ima i onih što zarađuju političke poene, ali i rodbine poginulih) da postave ruže i svijeće na to mjesto, policija je zapravo, sačuvala, obraz glavnog grada. Hoćeš – nećeš, Sarajevo ne može biti ni Laktaši ni Široki Brijeg, jer grad podrazumijeva nivo kozmopolitizma, u koji se, pokazalo se, naši gradski vlastelini baš i ne razumiju previše. Gdje su zaklinjanja u približavanje Istočnom Sarajevu i novoj politici Gradske uprave, koja je, odmah nakon postavljenja "ispaljivao" Alija Behmen?
Izgubila su se u jeftinom kompromiterstvu, želji da se na nečemu simboličkom, u predizbornoj godini pokušaju zaraditi poeni. Kad se već ne može zaraditi na suštinskim stvarima. Saopštenjem se oglasila Naša stranka elementarno logički ustanovivši da je gradonačelnik, izlazeći iz okvira svojih nadležnosti i zakonskih ovlaštenja, grubo zaprijetio jednoj od osnovnih demokratskih sloboda kakva je sloboda mirnog okupljanja. Elem, ispalo je da je ovog trećeg maja najdeblji kraj izvukla upravo SDP-ova gradska vlast. Zasluženo, reklo bi se.
Osim što je policija ispala pametnija od onih koji bi je trebali usmjeravati, potvrdilo se i još jedno pravilo: prava multietnička društva opstaju samo u velikim gradovima. Sarajevo još vodi borbu za to. Opsegom i brojem nevelik, ali poviješću i kulturološki ozbiljan grad, Sarajevo je to tokom protekle sedmice i potvrdilo. Iako je samo pedesetak metara odatle održan skup Zelenih beretki (to je inače udruženje građana, hvala bogu samo to), nije poletio niti jedan kamen, nije se čula nijedna uvreda: ljudi iz lukavičkih autobusa predvođeni ministrom rada i boračko invalidske zaštite RS Radom Ristovićem i pučki inteligentnim gulanferom Slavujem Jovičićem, parlamentarnim zastupnikom iz SNSD-a, ostavili su zapaljene svijeće i bijele ruže.
Sreća je da su članovi Zelenih beretki i njihovi suborci odustali od ad hoc smišljene "tradicije" u kojoj su trebali odšetati do mjesta gdje su pale prve žrtve za Sarajevo i ozbiljna frka je izbjegnuta. Nakon svega, ostaje lebdjeti još nekoliko pitanja, koja se generalno mogu svesti na dva osnovna: u ime koje izborne baze se rade ovakve "usluge" i dokle će Ured gradonačelnika pokazivati lice amaterskog pozorišta lutaka? I treće, ali ne najmanje bitno: zašto se u svemu tome novinari tretiraju kao stoka? I to, da sve bude kao naručeno, na Dan svjetske slobode medija.
Jer, ako je od nekog događaja prošlo osamnaest godina i ako je za taj isti događaj u Haagu utvrđeno da nije ratni zločin, zašto se gradske vlasti pokrivaju Adamovim listom? Zato što je car, odnosno, Adam zapravo gol pa mu valja sakrivati ono što se očigledno vidi.
Promjena polova
A vidi se da je smjena političkih polova na vidiku. No, u one koji su te promjene toliko čekali, polako i sigurno se naselila zebnja. Jer, glavni nosioci tih promjena, ovakvim potezima pokazuju da im nije do suštinske promjene klime i okolnosti, nego do zauzimanja pozicija. Socijaldemokrate su s nekoliko bahatih poteza u posljednje vrijeme došli u poziciju da su skoro potpuno otupjeli za senzibilitet kojem trebaju odgovoriti. Održati konferenciju za štampu na kojoj su novinarima pitanja zabranjena, onda tražiti zabranu skupa (u istoj ulici gdje im je i ured, da sve bude grotesknije) i na kraju se ušutjeti i praviti da se ništa nije dogodilo je – skandal. I šta? Ništa.
Pojedine ankete pokazuju da će na oktobarskim izborima SDP osvojiti dosta glasova, neki od rezultata čak predviđaju da će biti najjača stranka u Federaciji po broju osvojenih. Osobno, obradovao bih se tome, ali u posljednje vrijeme su napravili nekoliko stvari koje pokazuju dramatično odsustvo političkog sluha. Još uvijek nije sigurno jesu li se (pre)rano krenuli radovati pobjedi ili se, naprosto, radi o organizmu kojem je povijesno presuđeno, da su mastodont koji se neće moći regenerirati?
Mjesec maj je svakako "crveni", nekako se tako namjestilo, i vrijeme svođenja novinarskih računa. U zanatskom, i u socijalnom miljeu. Dodjeljuju se nagrade, održavaju konferencije, ali sve nekako prolazi u sjeni prošlonedjeljnih događaja za koje imam ozbiljna saznanja – ali neću da vjerujem – da iza njih stoji, upravo, novinar. Bivši kolega i prijatelj. Ali, hajdemo više ne misliti o tome: hajdemo misliti da su u Ljubuškom dodijeljene novinarske nagrade kolegama i prijateljima u prijatnoj, ljudskoj, toploj sjajnoj atmosferi. Dobili su ih Hasan Fazlić (životno djelo), Dragan Marijanović (printani mediji), Dževad Kučukalić (radio) Avdo Avdić (TV istraživačko novinarstvo), Aleksandar Hršum (TV projekt godine) i Senad Avdić (novinar godine).
I neka im je sretno. Zaslužili su ih. I neka, barem, imaju što manje neprijatelja. Barem među bivšim kolegama.
Koga Taylor Swift proziva u novoj pjesmi? Fanovi su uvjereni da je ovo nastavak dugogodišnje svađe
