{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Ako se vratio Valter, dajte da ga vidimo na djelu!

S
26.11.2010. u 20:05
0
43
Ako se vratio Valter, dajte da ga vidimo na djelu!
0
Ako se vratio Valter, dajte da ga vidimo na djelu!
Jedno je izvikivati parole, a drugo stajati iza njih.
Svratio u Sarajevo neki dan kolega i prijatelj, prekaljeni novinarski vuk Ervin Hladnik Milharčič iz Ljubljane. Inteligentni i hrabri reporter ima neprocjenjivo iskustvo kojim se "u regiji" mogu pohvaliti dva ili tri čovjeka iz ovoga našeg mučnog i blistavog esnafa.

Bio je dopisnik "Dela" iz Kaira i Washingtona. Obišao je veliki broj svjetskih i domaćih ratišta, Knin, Vukovar, Sarajevo gdje je 1992. izgubio i najboljeg prijatelja Ivu Štandekera. Bio je urednik "Mladine" osamdesetih i početkom devedesetih, novine koja je uz Coca Colu i Papu Ivana Pavla Drugog u jednoj anketi New York Timesa (tipično američki površno, ali efektno) proglašena za najvažniju činjenicu rušenja komunizma na ovim prostorima.

Stigao je upoznati Yasera Arafata, proputovati Orijent od Karsa do Ramallaha, vidjeti grozote od Kabula do Teherana, i vratiti se natrag kući da posmatra "srednjovjekovni rat gradova", kako vidi današnju Sloveniju: "Nakon faze nacionalnog konsenzusa o tzv. hiljadugodišnjem snu o samostalnoj državi, na red je došla 'evropska', autonomistička priča. Na sceni su antagonizmi između gradova. Maribor ne voli Ljubljanu, Gorica ima svoju politiku, Kranj svoju, u Celju se gradonačelnik drži kao grof i kao da ne mari za ostatak države, na Primorju Kopar, Piran i Izola svaki 'guraju' svoje. Lokalne posebnosti i autonomije su moderne i nešto što će se morati uvažavati, velike, centralističke priče su, barem što se nas tiče, stvar prošlosti. Zanimljivo je da su gradonačelnici pripadnici manjina: u Ljubljani Zoran Janković - Srbin, u Kopru Boris Popović - Crnogorac, u Mariboru Franz Kangler - Nijemac, u Piranu -– Peter Bossman, crnac iz Gane."

E, lako je vama ako su vam samo to problemi. U cijeloj Evropi, sve jače "rade" pokreti za autonomiju i ostvarenje lokalnih prava. Razumljivo, ljudi žele da njihovi predstavnici upravljaju njihovim vlasništvom. Italijani i Francuzi se hvataju za glavu: nema, naime, razloga da Big Brother avanturisti poput Sarkozyja ili Berlusconija upravljaju njihovim dobrima i vode nekakvu globalnu politiku Francuske i Italije. I u susjednoj Hrvatskoj rastu regionalističke inicijative: ljudi se hoće zaštititi od toga da im poreze troše, recimo, u Zagrebu, a zauzvrat im pričaju bajke o nacionalnom jedinstvu. Te fore, jednostavno, više ne prolaze.

Valja li to tako?

Baš kao što nigdje osim na našim televizijama ne prolaze filmovi o Drugom svjetskom ratu. Nema se programa, a i prigodno je. Za dan ZAVNOBiH-a opet smo se nagledali Sutjeske i Bitke na Neretvi i podsjetili kako je bilo moguće trošiti tolike novce na, u osnovi, plitku propagandu u koju je malo ko normalan mogao do kraja vjerovati.

A izgledalo je da vjeruju svi. Istina, i u tim vremenima su se mogli čuti vicevi koji sve to relativiziraju - osobno najdraži mi je onaj kad Drug Tito prolazi pored Neretve i vidi kako borci kuhaju gume. Upita ih:

"Šta to radite, drugovi borci?"

"Kuhamo gume druže Tito, za ručak."

"Jedite felge, drugovi, gume ostavite ranjenicima."

Šalu na stranu, i pored svekolike patetike i naivnosti, ono na čemu je insistirala komunistička propaganda bila je tvrdi moral. Priče kako se ranjnici nisu smjeli ostaviti, ili kako se strijeljalo ako se iz voćnjaka ukrade jabuka ili šljiva dio su kolektivnog pamćenja ovih naroda. Naš SDP s tim simbolički voli manipulirati: malo, malo pa kritikuju povećanje plaća zastupnicima, ali uživaju. Svi pamtimo frišak Lagumdžijin usklik u noći izborne pobjede - "Vratio se Valter!"

Ne bi bilo loše da nešto od tog morala koji propagiraju odigraju "uživo", da nas barem pokušaju uvjeriti da nismo pobacali one silne glasove koje smo im dali.

Jer, svi se polomiše da otkriju ko će s kim u koaliciju, a te stvari idu skoro do perverzije: kad čovjek vidi ko bi sve s kim mogao završiti, lijepo mu dođe muka što je uopće glasao, jer sad ispada da je svejedno je li zaokružio SDP ili SDA, barem u Kantonu Sarajevo.

Vlast, čast i mast

Da se nešto odmah razumijemo: bez obzira na sve mane te stranke (autokratija, rad s medijima po principu ako - si - moj - uredu - je - ako - nisi - marš, te blago rečeno čudna kadrovska politika) SDP nije stvarala, mafijaške hobotnice i usisivače donacija koje su ovu zemlju dovele na rub prosjačenja. Ako se u međuvremenu ne dokaže drukčije. SDA to jeste radila, i to je ono što uvijek valja imati na umu kad se govori o tim stvarima. Čovjek bi htio vjerovati SDP-u kad se zaklinje u proevropski blok, ali oni već pokazuju odsustvo socijalnog sluha. Suština, dakle, nije u tome ko će s kim.

Naš problem je što bez obzira na rezultate izbora političar živi na plećima siromašnog naroda i ima "zanimanje", bez da išta mora raditi.

Takva kastinska legitimacija dozvoljava da se fotelje podijele, a da se pritom nije obezbijedio minimum funkcioniranja. U najmanju ruku je neukusno "poslovati" tako da su se sad fotelje iza kulisa manje više podijelile, a brod tone? Prema kakvim kriterijima se onda određuje raspodjela vlasti?! Po kojem automatizmu se već zna kome će pripasti mjesto ambasadorice NATO-u u Bruxellesu, a kome ministra zdravstva? U oba puta radi se o Lagumdžijinim najbližim saradnicima. Pa, u čemu je onda razlika između stranaka?

U tome, kažu dobro obaviješteni da se pregovori otežu uglavnom zbog toga da jedni druge ubijede da uzmu "teža" ministarstva (boračka pitanja, finansije), a sebi ostave "lakša" (civilni poslovi, prostorno uređenje, kultura). I tako "uspostave" vlast.

Koalicije direktno ovise o poštovanju stanja na terenu. Stvari u BiH (hvala bogu i svim svecima) se više neće moći riješiti iz tri kafane na brdima oko grada i dvije na Ciglanama.

O Republici Srpskoj ispada da je suvišno trošiti riječi. Tamošnji cinizam ide dotle da će SDS na entitetskom nivou biti opozicija, a na državnoj – vlast. Svaka čast svima koji su to omogućili!

Rogovi u vreći

Jer, koaliciju SDP-a i SDA praktično je nemoguće izvesti u Tuzli, gdje je nasuprot građanskog koncepta oličenog u dugogodišnjem gradonačelniku Jasminu Imamoviću, stoji druga strana obilježena kao "Bakirovo krilo". Za njih je, recimo, lista mračnog Saveza za bolju budućnost na Tuzlanskom kantonu - mila majka. Dakle, tuzlanski SDA vode (poslije)ratne "akvizicije" Edhema Bičakičića, danas kadrovi Bakira Izetbegovića, Izudin Kapetanović i Bajazit Jašarević, za koje SDP-ovci iz tog kraja kažu da je nemoguća misija s njima napraviti nešto što ne bi bio nastavak krimića.

Nešto malo drukčije je u Bihaću, gdje se između DNZ-a i A SDA traži treći partner, a s Mostarom je stvar takva da je tamošnje formiranje vlasti posao za čarobnjake i vidovnjake.

I onda čovjek postaje perverzno znatiželjan. Bilo bi fakat lijepo (da ne govorim zabavno) saznati šta li je, recimo, ideja Evrope u glavama pojedinih zastupnika, recimo, Kantona Sarajevo? S druge strane, Evropa mora da će biti sva ushićena kad vidi da joj ususret dolaze sve sami provjereni evropejci i nosioci progresivnih ideja - Eldar Čomor, Hadžan Konjo, Mirsad Pindžo, Amir Zukić ... Da nas trajno povedu u najbolju budućnost, i prema citatu predsjednika SDP-a "čvrsto krenemo putem koji nas vodi u NATO i EU". He, he, ma stvarno?

Da se vratimo na početak. U Evropu regija.

"Znaš šta je najviše nerviralo predsjednike novih država EU-a koje sam intervjuirao, Gyursanyja u Mađarskoj, Gašparovića u Slovačkoj, Bašeskua u Rumuniji, pa i našeg Danila Turka?", pita junak s početka ove priče, Ervin Hladnik Milharčić, na odlasku iz Sarajeva.

"Ne, naravno", odgovorio sam.

"To što sam ih pitao šta su oni donijeli Evropskoj uniji. Šta je njihov, odnosno naš doprinos stvaranju ove zajednice? Tu bi se razgovor uglavnom završavao, a oni bi ljuti ustajali i prekidali intervju."

I naši političari su, dakle, za Evropu. Tražiti da to potkrijepe nekim moralom i legalitetom, bilo bi jednako naivno kao i vjerovati izjavama u kojima se citiraju partizanski filmovi. Šteta. A ovaj put smo im baš htjeli vjerovati.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: