{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


FOTO
/
Abdulah Sidran: Razlike između mene i Kusturice su nepomirljive

A
2.3.2013. u 10:08
389
101
Abdulah Sidran: Razlike između mene i Kusturice su nepomirljive
389
Bosanskohercegovački pisac i scenarista, akademik Abdulah Sidran, u intervjuu za agenciju Anadolija otkrio je kako je prekinuo sve kontakte sa režiserom Emirom Kusturicom.
Foto: Anadolija
Foto: Anadolija

“Razlike među nama su nepomirljive”, kazao je Sidran pojašnjavajući zašto nakon filmova "Sjećaš li se Dolly Bell" i "Otac na službenom putu", koje je po njegovim scenarijima režirao Kusturica i proslavio se širom svijeta, neće biti snimljen "Prvi put s ocem na izbore", posljednji dio Sidranove trilogije.

“Emir Kusturica nije htio da radi treću filmsku priču iz tog ciklusa. Nikad ovdje nijedan društveni, ni državni instrument nije kazao dajte da to poguramo. Dao sam to Crnogorcima i ni tamo to nije bolje prošlo, mada smo ga adaptirali da se priča događa u Crnoj Gori, jer fenomen IB-a je potpuno prilagodljiv tamošnjem terenu”, kazao je Sidran i prisjetio se poslijeratnih susreta sa Kusturicom.

Neslaganja oko nedavne historije

"Jedno vrijeme smo se viđali, ali sad nemamo nikakvog kontakta, jer su bile nepomirljive naše razlike u tumačenju savremene, nedavne historije. Veselili smo se jedan drugome kad smo se mogli upuštati u našu sarajevsku šalu ili kad smo političke teme okretali na šalu. Ali, čim bi se nešto ozbiljnije zagrizlo nije bilo jednostavno ni meni ni njemu. Nakon što je postalo jasno meni da on neće, njega su obuzeli graditeljski poslovi, što je lakše nego snimati film, to je ropski posao. Kad sam shvatio da neće, nisam više imao razloga da održavam kontakt. Nismo se bitno tukli i svađali, ali jesu drastične razlike među nama. I knjiga koju je napisao iz svojih sjećanja, meni su neke dionice, naročito porodične, bile drage. Ali sve što su njegva politička pepričavanja događaja, meni su bile takve da smo se morali svađati”, otkrio je Sidran.

Umjetničko-građevinski poduhvat Emira Kusturice, Andrićgrad, za Sidrana je prihvatljiv. Vjeruje da bi Andrićgrad mogao imati drugačiju svrhu od one koja se javno propagira.

"Mjesta takvih masovnih stradanja moraju se tretirati sa više poštovanja. Međutim, postoji i ovakva teorija. Vi znate da je sad najatraktivnija galerija moderne umjetnosti u Evropi Titino atomsko sklonište kod Konjica. Kad je Tito to pravio, uložen je ogroman novac. Zar je tad neko mogao pomisliti da će taj atomski bunker postati galerija umjetnosti?! Tako se ja nadam, a postoje i neke špijunske priče, da on to radi po nalogu ovdašnjih tajnih službi, da će tamo biti muzej genocida koji je učinjen u Podrinju i Višegradu. Tamam je toliko kuća koje bi pokrile sve što treba. Ne bi bilo čudo da se historija i na taj način prevrne”, smatra poznati bh. književnik i scenarista.

Na pitanje da li je tačno da piše knjigu o Kusturici, Sidran je odgovorio:

Knjiga o Kusturici

"Neću ja stići napisati ni recept za uštipke. Ali kad bi bilo godina i vremena, to je jedna uzbudljiva građa. Ja sam s njime o tome otvoreno razgovarao, ali on je strahovito eksplozivne naravi i ne prihvata moju hipotezu da je on nakon marta 1993. godine pod prisilom tajnih službi nekakvih, negdje, uveden u djelovanje u kakvom je proveo ove godine. Kaže da on nikad u svom životu nije ništa učinio protiv svoje volje. Njemu se može vjerovati, čvrst je karakter. Međutim, ja imam pravo da držim u opciji i jednu takvu mogućnost. On nije prihvatao nikad Izetbegovića i ostale za njegove vođe. Mi smo bili uz Antu Markovića i reformiste i smatrali smo da bi oni mogli održati mir”.

Foto: Anadolija
Foto: Anadolija

I 17 godina nakon rata, u književnim djelima dominiraju ratne teme. Za Sidrana je to očekivano jer su "rane tako teške, zločini su takvih razmjera, da to nije moguće zaboraviti”.

"Licemjeri su oni koji nas usmjeravaju u tom pravcu, hajte okrenite se, zaboravite. Naša prošlost - to smo mi. Ja nisam skrojen od svoje budućnosti. Svaka ćelija mog bića je moja prošlost. I dok se ne oslobodimo licemjerja kojim se rukovodi međunarodna zajednica, dotle nije moguć napredak. Licemjerno je kazivati ‘mi se nećemo miješati, nek se strane dogovore’. Ovakva bosanska država je kreirana njihovim mozgovima, pameću, parama i rukama. Pa ne može on nad svojom kreaturom kazati 'ja neću odlučivati'. On mora da odlučuje, mora da lupi šakom od sto i da kaže 'ovo rješenje je nedemokratsko i nećemo poštovati vaše odluke ako nisu u skladu sa tekovinama evropske civilizacije'. Koja bi normalna država pravila takvo teritorijalno uređenje da neko iz Trebinja mora preskočiti i Mostar i Sarajevo da ode u bolnicu u Banju Luku?! Sto puta da krepa dok dođe, na takvom pedlju teritorije. Isključivo iz rasnih razloga, jer nacionalitet se kod nas svodi na rasne podjele. U tom smislu je ogromna krivica na međunarodnoj zajednici”, uvjeren je Sidran.

Istaknuti pjesnik i danas mnogo radi, kaže da su mu posebno drage večeri poezije koje održava u Kamernom teatru 55 u Sarajevu .

"Ako bi vam neko rekao da u nekom gradu u Evropi neko organizuje veče poezije pa naplaćuje ulaznicu deset maraka pa to traje po dva sata već dvadeset mjeseci, i da je sala rasprodata, da ljudi sjede i da im je malo dva sata, vi biste rekli da taj čovjek izmišlja i da to nije moguće. Voljeti poeziju, ta stvar je ezoterična. Za sada se nije pojavio neko ko bi to protumačio, jer ne mogu ja uobražavati sebi da je to zbog vrlina moga pjesništva, jer ima u Sarajevu boljih pjesnika od mene. Ima nešto što je specifičnost moga načina pripovjedanja. Oni koji me prvi put slušaju, misle da ja nisam dovoljno školovan čovjek, pa govorim rek’o, kaz’o, neću da kažem rekao, kazao. Narod voli način na koji ja govorim - jednostavnost, jasnoću i neposrednost izražavanja”, uvjeren je Sidran.

Zabrinut jezikom u medijima

Objasnio je i šta želi postići poigravanjem sa jezikom.

"Smatram da nas niko ne treba prisiljavati kako da govorimo. Engleski jezik ima 1.300 godina pisanu književnost, a nema pravopisa. A kod nas od te materije prave prvorazredno i kvarno, odvratno sredstvo političkih borbi. Ja ne prihvatam ništa što kodificiraju gramatici i lingvisti što nije u skladu sa prirodom i ekonomijom govornog organa. Njemu je teško kazati obveza, mnogo je lakše kazati obaveza. Ako imate nekoga ko instistira na takvom obliku, jasno je da njegovi razlozi nisu lingvističke prirode, nego neke druge. Ne mogu prihvatiti beogradsku lektorsku školu ovdje, a to je haralo 50, 70 godina. Ne možeš naći glumca da normalno govori. Ako govori s nama, izišao je 'izkuće', a ako je na sceni izišao je iz kuće. Gdje se dijete igra? Okokuće, a oni će kazati oko kuće. Pravio sam šale, hajde na taj način kaži navrat-nanos. To treba da shvate naši korisnici jezika u javnoj upotrebi. Nije tu potrebna pamet. Ako on meni kazuje da je ispravno oko kuće, a neispravno okokuće, on meni time govori da se moja mater rađa nepismena, a njegova pismena. To nije uredu, to je u velikom neredu. To je jedna od mojih opsesija na tim programima, uvijek ima milion 'izvaljotina', svaki dan na televiziji neko bubne po kakvu budalaštinu”, naglasio je Sidran koji je posebno zabrinut jezikom u medijima.

Foto: Anadolija
Foto: Anadolija

"Vi možete danima i satima gledati neku od naših televizija, a da ne shvatate u kom gradu se taj program događa. Imate uposlenike koji po deset, petnaest godina čitaju vijesti, a da ne znaju izgovoriti ovdašnja prezimena. Moje ime ne znaju izgovoriti. Primaju uredno plate, a ne znaju izgovoriti Goraždaci, nego kaže Goraždanci, k'o da su oni Indijanci i tako dalje. Imena gradova, rijeka... Ti ljudi, koji primaju plate od naših pretplata, govore o Bajram namazu kao da je to eurokrem, pa kažu Bajram naaamaz. To se mora čovjek zgroziti, a ne nasmijati. Nečija krivica u takvim stvarima mora postojati i stupidno je smatrati ustavnim pravom da se govori svojim jezikom tako da ne moraš znati jezik domaćina u čijoj kući boraviš putem TV ekrana. Ona nena ne može pojmiti da njoj govori Bosanac, normalan čovjek. Nije ovo tema koja me ostavlja ravnodušnim”, priznao je bosanskohercegovački akademik Abdulah Sidran.

U intervjuu za Anadoliju otkrio je i zašto više ne živi u Sarajevu.

"Teško onome koga nevolja natjera da napusti svoj grad. Ja sam se jedno vrijeme sklonio da moja djeca ne gledaju moje patnje nakon operacije srca. Godinu i po dana nakon operacije bio sam ovisan o tuđoj pomoći. Čim sam se osposobio da sam mogu ustati na svoje noge sklonio sam se u Goražde i naučio samovati. Sarajevo nisu kuće i ulice. Napustio sam Goražde jer su mi tamošnji vlastodršci pod kuću stavili deponiju. Onda mi je k'o s neba pala ponuda tešanjskih privrednika da dođem da budem građanin Tešnja, a da će oni brinuti o mojim mjesečnim potrebama. Nije mi bitno gdje sam, već šta je između moja četiri zida”, zaključio je Abdulah Sidran u intervjuu za agenciju Anadolija.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: