{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


"A. M. poginuo, M. A. završio u logoru, Z. V. izgubio nogu, ali su ponosno branili BiH"

S
15.4.2011. u 08:45
0
6
"A. M. poginuo, M. A. završio u logoru, Z. V. izgubio nogu, ali su ponosno branili BiH"
0
"A. M. poginuo, M. A. završio u logoru, Z. V. izgubio nogu, ali su ponosno branili BiH"
Danas se obilježava 19. godišnjica formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine. Portal Sarajevo-x.com odlučio je ovaj dan obilježiti pričom najpoznatijeg bh. blogera, preminulog Saudina Bećirevića. On je bio hrabri vojnik Armije BiH, s drugovima se borio za svoju zemlju, gubio najdraže, ali nastavljao čuvati svoju domovinu i umro je sanjajući je onakvom za kakvu se borio - poštenu i pravednu.
Bećirević je tokom rata vodio dnevnik, dijelove je kasnije objavljivao na svom blogu na blogger.ba, a kasnije uz pomoć Jasminka Halilovića izdao knjigu "Bore oko očiju - dnevnik bosanskog vojnika", a zatim je objavljen i nastavak - "Na putu u nepoznato".

Saudin Bećirević preminuo je 20. novembra 2009. godine, nakon kratke i teške bolesti u 37. godini života.

Pričom o sudbinama bh. vojnika prisjetite se pripadnika Armije BiH koji su se hrabro borili za mir i svoju zemlju. Odajte počast šehidima i poginulima.

Silovana sudbina

Sjedim za radnim stolom, zavaljen u fotelju. Pogledom šaram po papirima razbacanim na stolu. Po mislima mi se vrzmaju face koje sam proteklog vikenda susreo na proslavi petnaest godina mature. Neke od njih sam vidio prvi put od maturalne zabave. Nekoliko puta pokušao sam se koncentrisati na posao, ali svaki put bi to bila nemoguće. Mozak je, jednostavno, bezobrazno odbijao sve naredbe i slušao moj unutarnji nemir. Kao da je bilo jučer, a ne prije petnaest godina, kada smo se zaklinjali na vječita prijateljstva. Razišli smo se, nakon maturske večeri u proljeće 1992. Djevojke su se, većinom, brzo poudale. Već sada neke od njih mjerkaju ispod oka odijela po izlozima, za maturu svoje djece. Sjetim se kako smo bili naivni, kako smo samo naivno mislili da možemo svijet mijenjati. Danas vidim da nismo uspjeli promijeniti čak ni sebe. Jedine promjene koje su vidljive, nastale su u fizičkom izgledu. Ostarjelo se za ovih petnaest godina. Prije petnaest godina smo nekako bili svi isti. Danas su razlike drastično vidljive, u svakom pogledu. Gledam u papire ispred sebe i na njima vidim ispisan svoj životopis:

Diplomirao sam na Pravnom fakultetu 1996. Nakon nekoliko mjeseci, dobio sam posao u rodnom gradu. Nekoliko godina poslije oženio sam se; sada imam troje djece. Život mi se u posljednje vrijeme svodi, uglavnom, na posao. Radim puno više nego što bih trebao, ali životne potrebe su danas takve da se mora raditi puno više nego u vrijeme mog odrastanja. Jedino što sam uspio zadržati jeste ljubav prema ribolovu. Uspijevam svaki slobodni trenutak otići do rijeke. Imam sreću pa mi dvije rijeke protječu ispod samog nosa. Po glavi mi se i dalje motaju prijatelji iz školskih dana. Kako smo samo sretna generacija, svi do jednog imali smo sreće; svima, baš svima su nam se ostvarili dječački snovi...

A. M. je nastavio porodični biznis. Poslovi mu idu više nego dobro. Oženio se i on, ima sina. Ostao je u rodnom gradu, nije puno toga mijenjao u životu. Njega često srećem, čak i fudbal povremeno skupa igramo.

N. M. se ovih dana oženio, tako da je pao i posljednji neženja naše generacije. Kao što je i obećao kada smo išli u školu, otišao je za Švicarsku, gdje i danas živi. Ipak je došao u rodni grad da se oženi.

M. A. nije dogurao do NBA, kako je planirao, ali je pokorio Evropu svojim koševima. On je od svih nas u generaciji uspio napraviti najbolju karijeru. Ostvario je, u potpunosti, dječačke snove. Uvijek kada se sjetim njega ili kada ga vidim na TV-u, sjetim se kada je na turniru sakrio loptu A. L., koji se nakon toga, bespomoćno, okretao ukrug, pokušavajući skontati gdje je nestala lopta.

Z. V. je uspio zaigrati u “Želji”. Poslije toga nije daleko dogurao, ali ipak je i to bilo dovoljno da ispuni svoj san. Još uvijek nije okačio kopačke o klin. Planira se vratiti u rodni grad, mada mu ja ne vjerujem. Ipak je on bacio sidro u neku drugu rijeku.

R. E. završio za profesora fizike. Ipak nisu bile uzaludne sve one nagrade koje je donosio sa takmičenja širom Jugoslavije. Sada je profesor u srednjoj školi. On nam je sada glavna veza za upis djece u školu.

M. K. je završio elektrotehnički fakultet. Njegov život je, izgleda, od djetinjstva vezan za računare. Dječiju igru je pretvorio u biznis i sada ima informatičku firmu. Nedavno mi je njegova kompanija radila umrežavanje računara u firmi.

Š. A. je postao državni prvak u streljaštvu. Nastavio se baviti tim sportom, za razliku od mene, koji sam nekako sve to batalio nakon škole. Više nisam imao volje, a ni vremena, za to. Pružio sam mu ruku da mu čestitam na uspjehu, koji postiže već drugu godinu zaredom. Čekao sam da mi pruži ruku, ali on je stajao i gledao u mene, da bi nakon toga nekako stidljivo spustio pogled prema mojoj ruci. Oborio sam i ja pogled te vidio da na mjestu gdje bi trebala biti njegova ruka – stoji prazan rukav. Zbunjeno sam gledao u njega, ali mi je on tiho rekao: “Ostala je negdje u brdima oko Goražda, još 1992.” Htio sam nešto reći, ali mi je grlo bilo suho. Naprezao sam se, ali glasa nije bilo. U tom momentu sam se trznuo i probudio iz sna...

Sjeo sam na rub kreveta i počeo vrtjeti san koji sam prekinuo. Upravo sam sanjao svoje dječačke snove i snove svojih prijatelja iz razreda. Upravo sam u snovima proživio ono što nismo imali prilike u stvarnom životu proživjeti. Naše sudbine su, zarad većih interesa, jeftino potrošili lideri koji su svojoj djeci dali puno više nego što to bilo ko od njih zaslužuje. Umjesto odlaska na maturalnu zabavu, moju generaciju je sudbina odvela na krvavi pir. Još uvijek mnogi od nas bezuspješno tragaju za nekim znakom koji bi im pomogao da pronađu put ka dječačkim snovima. Papirne mete, na kojima sam do tada trenirao, zamijenio sam metama od krvi i mesa. Umjesto diplome, 1996. dobio sam rješenje da sam slobodan čovjek i da mogu skinuti uniformu, koju sam nosio četiri ratne godine. Iste one četiri godine koje sam planirao da ću potrošiti za studiranje. Rodni grad sam svih tih godina, kao i sada, gledao samo na slikama, koje s vremenom postaju sve bljeđe i nekako sve više i više neprepoznatljive. Nisam uspio izgraditi porodicu u ovom periodu koji je iza mene... Danas moje sjećanje na dječačke snove predstavlja noćnu moru... Puno prije se prekinuo moj san nego što sam usnio sve prijatelje iz razreda koji nisu uspjeli dosanjati niti jedan san. Ostavili su živote, da bi im se danas imena mogla pročitati na nekom mermernom spomeniku ili na mesinganim tablama okačenim na školskim zidovima. Sanjah prijatelje, koji ne dosanjaše svoje snove, nego ostaviše, izgleda, nama u amanet da to za njih odradimo...

A. M. – poginuo 1992. kao pripadnik JNA na brdu Mojmilo kod Sarajeva. Tijelo još uvijek nije pronađeno. Izgorio je u jednom od onih oklopnjaka koji su gore uništeni.

N. M. – poginuo 1994. usljed ratne igre pištoljem. Nije se uspio, na vrijeme, dočepati vize za budućnost.

M. A. nije dogurao do NBA, ali nije pokorio ni Evropu. Završio je u logoru u Foči, gdje je nakon jednogodišnjeg zatočeništva i premlaćivanja uspio izaći i otići u Evropu. Ubrzo se uspješno vraća košarci. Nažalost, logoraški dani su ostavili svoj pečat, tako da ga ubrzo izdaje zdravlje. Nakon toga je, za sva vremena, morao košarci reći zbogom.

Z. V. nije uspio zaigrati u Želji. Stao je na minu 1993. u vrijeme ofanzive na Goražde, kada je izgubio nogu.

R. E. nije postao profesor fizike. Odveden je iz kuće u maju 1992. Tijelo mu još uvijek nije pronađeno.

M. K. nije uspio dječiju igru pretvoriti u biznis. Poginuo je 1995. na Treskavici.

Š. A. nije postao državni prvak u streljaštvu. Izgubio je ruku 1992, na Osanici kod Goražda.

Često pomislim: šta bi bilo da nije bilo rata? Gdje bismo to bili ja i moji prijatelji? Da li bi se naši dječački snovi ostvarili? Moj život je od 1992. do danas nošen potragom za obećanom zemljom. Lutao sam od grada do grada, lutao sam od države do države, lutao sam od kontinenta do kontinenta... Lutam sve ovo vrijeme, tragam, zavirujem po mračnim ulicama, ponekad zavirim i ispod kamenja... pitam se šta... tražim... Onda odjednom utonem u snove, gdje prepoznajem likove, mjesta, ulice... sudbine... pronalazim odgovor... da tražim baš to, tražim sve ovo vrijeme svoju sudbinu u onom obliku u kakvom sam je zamislio kada sam bio dijete. Da li bi, inače, iko od nas sjedio gdje danas sjedi, da nije bilo te kobne 1992? Imam osjećaj da svi imamo samo jedan cilj, a to je da budemo dio onoga što nikako više ne možemo biti. Normalno odrastanje je dio života koji mi najviše fali, jer je taj dio života ukraden mojoj generaciji. Život ide dalje, ja ću se i dalje prilagođavati, vremenu i prostoru, gdje me ova sudbina odnese. Snovi će se, sigurno, javljati i ubuduće. Bit će tu, uz mene, da bi me upozorili da ovaj život koji sada imam nije ono što sam ja htio i što sam želio. Sve ovo je za mene strano i nepoznato. Ako budem uporan, možda ću uspjeti shvatiti da je, ipak, ovo što sada imam moja sudbina, a sve drugo su samo pusti snovi.

Nakon svega što sam preživio, teško je bilo pružiti korak i krenuti naprijed. Danas sam svjestan da nemam za čime žaliti, jer mislim da sam izabrao najbolji put, koji se mogao izabrati 1992. Da sam, kojim slučajem, izabrao bilo koji drugi put, isto bi me odveo u nepoznato, s tim da nikada ne bih bio sretan, da sam ostavio svoj narod i svoju zemlju u trenutku kada su me najviše trebali.

Kada bi trebalo sve ponoviti, siguran sam da bih ponovo bio gdje sam bio i 1992, jer – i pored svih problema i nepravdi – velika je čast bilo biti dio Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nakon svega, ne preostaje mi ništa drugo nego nastaviti život na putu u nepoznato.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: