Zločini su se desili istog dana – 16. aprila 1993. godine – ali počinioci su bili pripadnici različitih vojnih formacija. Tako su zločin u Ahmićima počinili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a zločin u Trusini pripadnici Armije BiH (ABiH).
Abdulah Ahmić se prisjeća kako su mu ujutro 16. aprila 1993. godine dva vojnika u uniformama HVO-a provalila kućna vrata i njemu i njegovom ocu naredila da napuste kuću, piše BIRN - Justice Report.
“Kada sam izašao ispred kuće, vidio sam da mi je brat ubijen, a onda je ubijen i otac. Metak ga je pogodio pravo u glavu i pao je mrtav. Meni je vojnik rekao da iskoračim, da bi nakon toga iz puške pucao u mene. Metak mi je prošao kroz vilicu i ja sam pao, pretvarao sam se da sam mrtav”, priča Ahmić, koji je jedini od šest članova porodice preživio dešavanja u Ahmićima.
Bosiljka Krešo kaže da je ujutro 16. aprila 1993. godine bila u selu Trusina, u kući sa sestrom i komšinicom, kada su ušla dva vojnika ABiH i počela da psuju i vrijeđaju.
“Razbacivali su nam stvari po kući i pitali nas gdje su nam muževi, a kasnije je došla još jedna ekipa vojnika, među kojima je bila i jedna žena, koju su zvali Zolja. Kada su je dvojica vojnika koji su prvi došli u moju kuću pitali šta će s nama, rekla im je da nas sve treba zatvoriti u jednu sobu i spaliti. Kasnije smo saznali da se ona zove Rasema Handanović”, prisjeća se Krešo.
Rasema Handanović zvana Zolja uhapšena je u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) zajedno sa Edinom Džekom zbog sumnje da su učestvovali u zločinima počinjenim u Trusini. U Tužilaštvu BiH kažu da kada budu zvanično obaviješteni o ovom hapšenju, tražit će njihovo izručenje.
Krešo tvrdi da je Handanović “strijeljala nekoliko pripadnika HVO-a”.
“Predalo se pet vojnika, a među njima je bio i moj muž Nedeljko. Vidjela sam kad su pucali u njih, ispalili su četiri rafala”, kaže Krešo.
U selu Ahmići je 16. aprila 1993. godine stradalo oko 100 mještana, a među njima i 23 člana porodice Hajrudina Pezera.
“To je bio užas koji ne znam kako bih opisao. Puno sam pričao o svemu tome i umorio sam se od pričanja jer me to sve podsjeća na ono što smo preživjeli. A ja još uvijek nisam našao tijela svojih roditelja”, kaže Pezer.
Fra Darko Drljo, čiji su brat i otac također stradali u Trusini, kaže da tog dana nije bio u selu, ali da su svi preživjeli civili vidjeli šta se dogodilo. On ističe da se, i pored toga, o dešavanjima u Trusini nije puno govorilo.
“Zanimljivo je da je na isti dan počinjen zločin nad Bošnjacima u Ahmićima i zločin nad Hrvatima u Trusini. Međutim, dok se o zločinu u Ahmićima govorilo u svim medijima, o zločinu u Trusini nije bilo ni riječi”, kaže fra Drljo.
Prema optužnicama, u Ahmićima je stradalo oko 100 civila bošnjačke nacionalnosti, kuće su im zapaljene, te srušene dvije džamije. Tokom napada ABiH na selo Trusina, kako se navodi u optužnici, stradalo je 18 civila hrvatske nacionalnosti i četiri pripadnika HVO-a.
Zbog učešća u planiranju i izvršenju napada na Ahmiće, pred Haškim tribunalom osuđeni su Tihomir Blaškić, nekadašnji zapovjednik HVO-a za Operativnu zonu Središnja Bosna, na devet godina, i Dario Kordić, bivši predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH), na 25 godina zatvora.
Zbog učešća u istom zločinu, u Haagu je osuđen i Anto Furundžija, bivši zapovjednik jedinice “Džokeri” pri HVO-u, na 10 godina zatvora, a Vladimir Šantić i Miroslav Bralo, nekadašnji pripadnici ove jedinice, na 18 i 20 godina zatvora. Haški sud je za isti zločin osudio i Dragu Josipovića, bivšeg pripadnika HVO-a, na 12 godina zatvora, dok je Mario Čerkez, bivši zapovjednik Viteške brigade HVO-a, osuđen na šest godina.
Nakon sklapanja sporazuma o priznanju krivice s Tužilaštvom BiH kojim je priznao učešće u napadu na selo Ahmići, 2008. je pred Sudom BiH na 10 godina zatvora osuđen Paško Ljubičić, nekadašnji zapovjednik Četvrte bojne Vojne policije HVO-a.
Za zločine počinjene u selu Trusina, pred Sudom BiH optuženi su Mensur Memić, Dževad Salčin i Nedžad Hodžić, bivši pripadnici Specijalnog odreda “Zulfikar”, te Nihad Bojadžić, nekadašnji zamjenik komandanta odreda, Senad Hakalović, nekadašnji pripadnik 45. brdske brigade “Neretvica”, i Zulfikar Ališpago, bivši komandant Specijalnog odreda “Zulfikar”.
Za zločine u Trusini još niko nije pravosnažno osuđen.
Mještani Ahmića će 18. godišnjicu zločina obilježiti okupljanjem u lokalnoj džamiji, dok će u Vitezu narednog dana biti svečano otvorenje spomen-obilježja za stradale Bošnjake Ahmića i Viteza. Istog dana, porodice stradalih i članovi udruga proisteklih iz Domovinskog rata s područja općine Konjic položit će cvijeće kod spomenika hrvatskim stradalnicima, nakon čega će biti služena misa na mjesnom groblju u Trusini.
Većina protjeranih Ahmićana koji su preživjeli dešavanja u aprilu 1993. godine vratila se u prijašnje mjesto prebivališta, dok se u Trusinu još niko nije vratio.
Međutim, mještani Ahmića ističu da je “život podijeljen”, navodeći da djeca idu različitim autobusima u školu.
“Hrvati su u nama izgubili prijatelje i to povjerenje se neće vratiti u narednih 100 godina”, smatra Pezer.
Ipak, Krešo kaže da ne razmišlja o povratku u Trusinu i da se ne bi vratila ni da joj kuću “pozlate”, dok njena kćerka Monika ističe da bi se vratila kada bi našla zaposlenje.
“Voljela bih da se vratim, jer to je zemlja moga oca i djeda”, kaže Monika Krešo.
