'13 presuda za ratne zločine je izmijenjeno'

Pred Sudom BiH od 2005. godine izrečene su 22 pravosnažne presude za ratne zločine, od čega je u pet slučajeva postignut sporazum o priznanju krivice.

Apelaciono vijeće je u osam slučajeva donijelo drugačiju odluku u odnosu na prvostepenu, i to pet puta tokom 2008. godine, u kojoj je i povećan broj apelacionih vijeća. Tako je Apelaciono vijeće Suda BiH donijelo znatno drugačije odluke u odnosu na prvostepeni postupak u slučajevima Marka Samardžije, Nikole Andruna i Nenada Tanaskovića, dok su Radmilo Vuković i Krešo Lučić, nakon osuđujućih presuda, pravosnažno oslobođeni.

Marko Samardžija je prvostepenom presudom Suda BiH u decembru 2006. osuđen na 26 godina zatvora “zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog na području Ključa”, odnosno sudjelovanja u ubistvu grupe civila Bošnjaka. Tužilaštvo ga je teretilo kao komandira III čete Saničkog bataljona u sastavu 17. lake pješadijske brigade vojske tadašnje Srpske Republike. Međutim, Apelaciono vijeće je nakon razmatranja žalbi tu presudu poništilo i postupak vratilo na ponovno suđenje. Nakon što su preslušani audiozapisi i saslušan jedan dodatni svjedok, Samardžija je pravosnažnom presudom osuđen na sedam godina zatvora. Kao olakšavajuće okolnosti Apelaciono vijeće pored ostalog navodi kasnu životnu dob optuženog i njegovo dobrovoljno prijavljivanje organima vlasti.

“Apelaciono vijeće nije našlo dokazanim da je optuženi Samardžija preduzetim radnjama pomogao u ubistvima civila”, navodi se u konačnoj odluci.

Samardžija je u vrijeme izricanja pravosnažne presude imao 72 godine. Dobrovoljno se predao 2005. godine.

Nikola Andrun, optužen za zločin počinjen u logoru Gabela kod Čapljine, koji je bio pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane (HVO), u decembru 2006. je osuđen na 13 godina zatvora. Ova presuda je poništena i postupak vraćen na ponovno suđenje, da bi u augustu 2008. bila izrečena pravosnažna presuda kojom je osuđen na 18 godina zatvora. Prema navodima optužnice, Andrun je bio zamjenik upravnika logora.

Nenad Tanasković, bivši pripadnik rezervnog sastava policije Stanice javne bezbjednosti Višegrad, u augustu 2007. je osuđen na 12 godina zatvora zbog zločina počinjenih u tom gradu tokom 1992. godine. Apelaciono vijeće je tu presudu promijenilo i godinu dana kasnije mu kaznu smanjilo za četiri godine.

Razlika je primjetna i u presudama Bobanu Šimšiću, optuženom da je, zajedno s drugim pripadnicima srpske vojske i policije, u periodu između aprila i jula 1992. godine na teritoriji općine Višegrad pomagao i učestvovao u progonu civila Bošnjaka. Prvostepeno je osuđen na pet godina, da bi nakon obnovljenog suđenja dobio 14 godina zatvora. Razlog za poništenje presude je bila “bitna povreda krivičnog postupka” jer prvostepena presuda “nije sadržavala činjenice i okolnosti koje čine radnju pomaganja ratnog zločina”.

“Iskazi svjedoka nisu identični, ali su saglasni kada su u pitanju radnje optuženog i njegovo učešće u izvršenju djela, a uočene nesaglasnosti su proizvod okolnosti u kojima se događaj odvijao, kao i različite percepcije svakog od tih svjedoka”, stoji u konačnoj presudi.

S druge strane, u prvostepenoj presudi Šimšiću navodi se da su “svjedoci najnepouzdanije dokazno sredstvo jer sasvim prirodnim procesom rekonstrukcije čak i najiskreniji svjedoci mogu uvjeriti sebe da se izvjesna stvar morala dogoditi”.

Slična situacija je i sa Neđom Samardžićem, optuženim za zločin počinjen u Foči tokom 1992. godine. Prvostepenom presudom je bio osuđen na 13 godina i četiri mjeseca zatvora, da bi Apelaciono vijeće promijenilo kaznu i osudilo ga na 24 godine. U obrazloženju drugostepene presude Samardžiću navedeno je da su “sa posebnom pažnjom suđeni iskazi svjedokinja o osobama koje su ih silovale”, i pri tome je istaknuto da se “ne može očekivati od svjedokinja koje su preživjele tešku traumu da znaju tačan opis ili slijed događaja”. Prvostepenom presudom Neđo Samardžić je oslobođen krivice za silovanje jedne osobe jer je Sudsko vijeće njen iskaz ocijenilo “nejasnim i nepovezanim”.

Za razliku od njih, Apelaciono vijeće ga je proglasilo krivim za ovo silovanje, poklonivši vjeru svjedokinji uz obrazloženje da su “nejasnoće u njenom iskazu rezultat trauma koje je preživjela”.

Apelaciono vijeće oslobodilo je Radmila Vukovića, prvobitno osuđenog na pet i po godina, smatrajući da dokazi iz prvostepenog postupka, kao i neki dodatni, “nisu dokazali van razumne sumnje da je optuženi silovao navodnu žrtvu, Bošnjakinju iz Foče”. Vuković je optužen kao pripadnik vojnih snaga tadašnje Srpske Republike BiH za silovanje jedne žene, koja je tokom postupka dala iskaz kao zaštićena svjedokinja, optuživši ga u sudnici.

Krešo Lučić, prema optužnici bivši komandant Vojne policije HVO-a Kreševo, također je pravosnažno oslobođen krivice. Prvobitno je u septembru 2007. proglašen krivim za ratni zločin na području Kreševa i osuđen na šest godina zatvora.

Bitnih izmjena u presudama bilo je i pred Haškim tribunalom. Najočitiji je primjer Tihomira Blaškića, bivšeg komandanta Operativne zone Središnja Bosna HVO-a, koji je 2000. osuđen na 45 godina zatvora zbog zločina na širem području Viteza, da bi Žalbeno vijeće u julu 2004. odbacilo nekoliko nalaza Raspravnog vijeća, uključujući nalaz o njegovoj odgovornosti za zločine u Ahmićima i Grbavici, i smanjilo mu kaznu na devet godina.

Zoran Kupreškić, bivši pripadnik HVO-a, 2000. godine je osuđen na deset godina zatvora, ali je nakon žalbe oslobođen. Bogdan Ivanišević smatra da promjena presuda pred Sudom u Sarajevu nije veliki problem “ako ostane u ovim okvirima”.

“Ukoliko bi Apelaciono odjeljenje često ispravljalo ocjenu svjedokovog iskaza od strane prvostepenog vijeća, to bi bio razlog za zabrinutost u pogledu profesionalizma, ali dosadašnji bilans ne pruža osnovu za takvu vrstu zabrinutosti”, kazao je Ivanišević za BIRN - Justice Report.

Naspram njega, Edina Bećirević, profesorica Univerziteta u Sarajevu koja se bavi izučavanjem ratnih zločina i sudske prakse, smatra da nešto nije u redu sa pravosudnim sistemom.

“Činjenica da se tako drastično razlikuju presude prvostepenih i apelacionih vijeća govori nam da nešto nije u redu unutar sudskog sistema, to jest da nešto fundamentalno ne štima sa praksom Suda BiH”, kazala je Bećirević za BIRN - Justice Report. Pojasnila je da velike razlike navode na mišljenje da postoje novi dokazi, “što često nije slučaj”, te da do tih razlika dolazi usljed različite interpretacije iskaza svjedoka prvostepenog i drugostepenog vijeća.

Param-Preet Singh iz Human Rights Watcha smatra da je moguće da sudovi koji procjenjuju iste dokaze različito interpretiraju stepen odgovornosti optuženog u pojedinim iskazima. Sa ovim stavom se ne slaže Bećirević, koja smatra da “različito cijenjenje istih dokaza govori da sud djeluje nezavisno od pravnih mehanizama”.

“Subjektivna percepcija nadvladava pravne norme. Ta činjenica nam govori da su vijeća pod političkim utjecajem, dakle da su presude rezultat političke pogodbe. U slučaju Marka Samardžije dolazi do netačnog utvrđivanja od strane jednog vijeća, a to javnosti ne ulijeva povjerenje”, kazala je Bećirević.

Ivanišević, koji je prošle godine uradio analizu rada Suda BiH, smatra da su razlike u ocjeni iskaza svjedoka pred dva vijeća bile “razlog za izmjenu presude u malom broju predmeta” te da su različiti razlozi za takve odluke.

Kao primjer navodi presudu Tanaskoviću koju je Apelaciono vijeće preinačilo sa obrazloženjem da prvostepeno vijeće “nije pravilno odmjerilo otežavajuće i olakšavajuće okolnosti”. Kao otežavajuću okolnost prvostepeno vijeće je uzelo to da Tanasković u toku suđenja nije pokazao kajanje za svoje postupke, dok Apelaciono vijeće smatra da se to ne može uzeti kao otežavajuća okolnost. Osim toga, Ivanišević navodi da je Apelaciono odjeljenje uzelo kao olakšavajuću okolnost pogoršano zdravlje Tanaskovića nakon izricanja prvostepene presude i smanjilo mu kaznu sa 12 godina zatvora na osam.

Svi pravni stručnjaci koji su govorili za Justice Report slažu se u jednom - da pri ocjeni dokaza i iskaza svjedoka moraju biti korišteni standardi koji će osigurati nezavisnu i nepristrasnu interpretaciju.

Pred Sudom BiH optuženi za ratne zločine na pravosnažnu presudu čekaju u prosjeku oko godinu dana, pa čak u nekim slučajevima i kraće.

Tako je Suadu Kapiću presuda izrečena u aprilu ove godine, da bi već u novembru dobio odluku Apelacionog vijeća o poništenju te presude. Suad Kapić, bivši pripadnik Armije BiH, nepravosnažnom presudom je oslobođen optužbi da je počinio zločin nad ratnim zarobljenicima, pripadnicima VRS-a, u toku 1995. godine na području Sanskog Mosta.

Za razliku od njega, Momčilo Mandić, bivši ministar pravde Srpske Republike BiH, kojeg Tužilaštvo BiH tereti za zločin počinjen u dijelovima Sarajeva i Foče, na pravosnažnu presudu čeka od jula 2007. godine. Nepravosnažno je oslobođen krivice. Na ovu presudu Tužilaštvo BiH se žalilo još u novembru 2007. godine, ali se Apelaciono vijeće još uvijek nije izjasnilo o žalbi.

Mandić je trenutno na izdržavanju petogodišnje kazne u zatvoru u Banjoj Luci zbog zloupotrebe položaja dok je bio direktor Privredne banke Srpsko Sarajevo. U Sudu BiH kažu da je predmet proslijeđen Apelacionom vijeću. Više od toga ne zna ni njegov advokat. Zakon ne predviđa rok u kojem drugostepena presuda mora biti izrečena.