sport
572

Vrhunski karatista iz Goražda na konkursu za posao pao na testu fizičke spremnosti

Piše: E.A.
Stotine osvojenih medalja na brojnim takmičenjima širom svijeta su u posjedu Karate kluba Holidey iz Goražda, a među onima koji su svojim uspjehom zasjenili i vrhunske karatiste svakako je 19-godišnji Sanin Kanlić.
Sanin Kanlić
Sanin Kanlić
To je mladić koji je na svjetskom prvenstvu u Španiji kao reprezentativac BiH bio peti. Nedavno su mu u Bugarskoj na Balkanskom prvenstvu izmakle dvije zlatne medalje. Zadovoljio se i bronzom, jer je konkurencija bila jaka, ali to što je borbu protiv jednog od najvećih konkurenata u kategoriji U 21 izgubio u posljednjih desetak sekundi, donekle se desilo i zbog nedostatka motiva. Sanin je danima nezadovoljan što se njegov kvalitet i ne prepoznaje na pravi način u rodnom gradu.

Mnogo toga nedostaje mladim sportistima, podrška i stimulacija najboljim ambasadorima Goražda koji se svako malo okite medaljama. Saninu ni vrhunski rezultati nisu otvorili vrata da, recimo, dođe do posla ili osigura siguran nastavak školovanja.

"Volio bih da ni za jedan posao na svijetu ne treba štela, da smo svi jednaki, da imamo iste šanse i da nas samo po tome vrednuju. Šta meni znači to što sam dobio silne medalje, to što sam bio najbolji, čak dođem u situaciju da ljudi misle da sam bogat, nastupam za reprezentaciju, osvojio sam najjače turnire, a ovamo bez roditelja i njihove podrške ne mogu ništa", kaže Kanlić.

Peti na Svjetskom prvenstvu

Uspjeh koji je ovaj mladi čovjek postigao na Svjetskom prvenstvu u Španiji, kada je bio peti, mnogi još spominju. Za njega lično, zlatne medalje, brojni pehari i uspjesi znače da se kao sportista dokazao, ali to mu nije mnogo pomoglo ni u jednom drugom segmentu. Naprimjer, dva puta je odbijen na konkursu MUP-a BPK Goražde, jednom nije dobio dovoljno poena tokom testa fizičke spreme, a drugi put jer mu je uvjerenje o državljanstvu bilo starije od tri mjeseca.

"Prvi put kada je bio konkurs predao sam papire, prošao sam pismeni test i bio uvjeren da ću biti primljen. Ali na testu fizičke spreme, iako sam bio, uz još dva-tri momka jedini koji je uspio istrčati većinu testova, na kojima se dokazivalo ko može, a ko ne može, na posljednjem, na kojem sam se trudio deset puta više, ramenom sam zakačio čunj i izgubio bodove. Dođem na razgovor za posao i saznam da sam pao zbog čunja", priča Sanin, podsjećajući da je konkurs poništen, te da su prilikom raspisivanja novog ukazali da kandidati koji su ranije dostavili uredne papire ne moraju to ponovo činiti.

"Mi smo ponovo vadili dokumentaciju, ali nam je promaklo to za uvjerenje o državljanstvu, tako ni ovaj put nisam prošao. U konačnici nije važno što nisam primljen, bit će neke nafake za mene, ali kada vidim poslije neke od onih koji jesu, hiljadu puta pomislim, zašto je tako, zar sam nesposoban, zar to što sam karatista ništa ne znači, što sam fizički potpuno spreman", ogorčen je Sanin, te dodaje da bi mu možda u nekoj drugoj uređenoj zemlji to i značilo, no u BiH skoro ništa.

Karate u krvi

Karateom se Sanin počeo baviti prije osam godina. Nikada nije volio borilačke sportove, no sestra se udala za karatistu i jednog dana mu donijela kimono.

"Nisam volio karate, inače borilačke sportove nisam volio, jer sam mislio da su brutalni. A uvijek sam bio onako živahan, pun adrenalina... I onda probam kimono, učini mi se super. Oni me odvedu na trening. U počeku sam bježao sa treninga, ali malo pomalo, položim prvi, pa drugi pojas, prebaciše me u drugu grupu da se malo tučem i tako mi uđe u krv", priča Kanlić, dodajući da ipak nije jednostavno svakodnevno dolaziti na treninge, jer živi 15-ak kilometara od grada, u mjestu Bogušići.

Ovaj mladić je završio srednju školu, nema posao, a ni mogućnosti da upiše fakultet mu nisu baš sjajne. Činjenica je da mnogim vrhunskim sportistima i klubovima u BiH nedostaju finansije i za osnovne potrebe, opremu i rekvizite.

"Uz mog trenera Mensura Ćurovića Roku i porodicu, jedino mogu reći da mi je pomogao načelnik Općine Goražde Muhamed Ramović i njemu mogu zahvaliti za podršku. Ogorčen sam jer imam utisak da niko ne vidi, niko ne vrednuje taj uspjeh. Želio sam studirati DIF, ali stid me da od roditelja toliko očekujem. Samo majka radi, otac čeka penziju, vidjet ćemo", kaže naš sagovornik.

Sanin kaže da ima manje motiva za treniranje, ali da se neće predati.

"Imam braon pojas i trebam polagati za crni, ponekad se obeshrabrim i pomislim čemu, ali idem dalje. Mogao sam ja to davno završiti, moram, ima u meni taj takmičarski duh koji me drži. Nikad nisam imao onu sportsku sreću, ali imao sam upornost i entuzijazam, vjerujem da će se i stvari u ovoj državi jednom promijeniti. Moji roditelji su se mnogo toga odrekli zbog mene i ne želim ih razočarati", kaže Sanin za Klix.ba.

"Državni sam prvak u teškoj kategoriji, nadam se da mogu pobijediti i teška vremena", poručuje.