Skokovi sa Starog mosta spadaju u zanimljiv, nepredvidiv, urnebesno potresan i silno napet sport. Po mnogo čemu je jedinstven. Baš zato ga toliko i volimo. No, samo najhrabriji odvaže se na skok. Tradicionalna ljetna takmičenja u posljednjih nekoliko godina okupljala su letače iz različitih krajeva. Mnogi putopisci koji su dolazili u Mostar, ostajali su zadivljeni hrabrošću skakača. Kako su vremena prolazila jedni su odlazili, drugi dolazili i to se ponavlja sve do danas.
S druge strane broj natjecatelja se iz godine u godinu povećava. Neki dolaze kako bi testirali vlastite sposobnosti, neki jer nisu uspjeli iz predhodnih pokušaja, neki jer žele postići bolji rezultat, neki jer su samo zaljubljeni u ovaj ekstremni sport.
Pjesnik Aleksa Šantić je u svojoj "Neretvi" (1912.) opjevao hrabre skakače u vodu: "Neretva se lomi, a s visokih kula naga djeca skaču i vikom se kuplju..."
I jedan reporter s oduševljenjem je kazivao o mostarskim "ikarima": "U Mostaru je čovik bio tica. I svaka je tica imala svoj stil. Jedne su letjele raširenih, a druge skupljenih krila, jedne su se rusile kosije, poput lastavica, druge su padale gotovo okomito poput kamena. Revija tijela, zračno manekenstvo."
Jedan od najboljih bh. skakača je Haris Džemat (34). Šest puta je bio na pobjedničkom postolju, pet puta je završavao kao drugi (u skokovima na glavu). Za Sarajevo-x.com govori o svojim počecma, pripremama za skok, euforiji, budućnosti ovoga sporta...
Možete li nam za početak reći kako je počela ova priča?
Moja kuća je u neposrednoj blizini Starog mosta. Još kao dijete sa znatiželjom sam gledao skokove. To je uvijek u meni budilo posebne emocije. Maštao sam da i ja jednoga dana pokušam. Sjećam se da sam prvi put skočio sa stijene na noge. Imao sam pet ili šest godina. Najvažnije je voliti ovaj sport. Meni je olakšavajuća okolnost bila što sam lagan i lako savitljiv.
Kada ste prvi put skočili sa Starog mosta?
Podvukao bih da nikada sa Staroga mosta nisam skočio na noge, a premijerni skok na glavu bio je 30. juna 1994. godine sa ostataka srušenog mosta. Vrlo dobro se sjećam da su me na to nagovorili stariji ikari. Pružili su mi podršku i dobio sam potrebno samopouzdanje. Tačno mjesec dana poslije na zvaničnom natjecanju učestvovao sam kao najmlađi takmičar i osvojio prvo mjesto. Skokovi su simbol grada na Neretvi. Od kako znam za sebe, znam i za skokove. To je dio moga života.
Kako ocjenjujete dosadašnje nastupe i možete li nam objasniti kako se boduje "lasta"?
Zadovoljan sam. Bio sam šest puta prvi, pet puta drugi. Respektabilni rezultati. Posljednja tri nastupa završio sam na poziciji dva. Što se tiče bodovanja od strane žirija prvo se gleda samopouzdanje na samom prilazu. Potom, da koliko je moguće bude miran let, da je tijelo što više savijeno i da su ruke paralelno poravnate, odnosno da nisu skupljene prilikom ulaska u vodu. Sam doskok treba da izbaci što više vode u zrak, otprilke se ide metar i po u vodu i onda se izranja, a poželjno je da voda koja je izbačena prilikom doskoka prelazi preko glave kada se izroni. To ostavlja poseban dojam. Pobjednika odlučuju finese.
Možete li opisati osjećaj prilikom leta i ima li neka posebna priprema za nastup?
Nema se puno vremena za razmišljanje. Meni je najvažnija koncentracija, jer je svaki skok borba sa životom. Svi mi imamo tremu prije samog nastupa. To je jedan poseban osjećaj. Oblačimo dvoje kupaće gaće i stavlja se spužva radi zaštite genitalija. Imamo i ljekarske preglede i masažu. Bez obzira na iskustvo, nikada nije svejedno. Nema opuštanja. Visina od 22 do 25 metara, zavisno od nivoa vode, dubina pet metara, uvijek izazivaju poštovanje. Još jedan faktor bih apostrofirao. Naime, kada pada kiša puno je lakše skakati, jer je voda mnogo mekša. U to sam se uvjerio 1997. godine. Često me pitaju koji mi je skok najdraži. Svaki.
Vaša očekivanja od 443. skokova koji su na programu 26. jula?
Pokušaću pobijediti, kao i uvijek. Ako u oba nastupa prezentiram ono što najbolje znam i ne bude nekih nepredviđenih situacija mogu se nadati dobrom rezultatu. Ja sam optimista. Nisam još u top formi, ali mogu odraditi sve što se zahtijeva. Uvjeren sam da ću opravdati očekivanja. No, i konkurencija je odlična.
Motiviše li konkurencija?
Ne motiviše jedino konkurencija, motiviše i atmosfera koja je fenomenalna. Zato uživam pri svakom skoku.
Kako održavate formu?
To su većinom suhi treninzi, sklekovi i razgibavanje. Izuzetno vodim računa o ishrani. Ne večeram i ne unosim masnoće u organizam. Puno je teže skakati sa više kilograma, što je i logično. Idealna kilaža je od 75 do 80 kg, a visina od 180 do 190 cm. Iskreno, ja samo skočim jednom godišnje. Ne želim previše rizikovati zbog povreda.
Koliko klub skakača "Mostari" ima članova?
Otprilike stotinjak. Organizujemo i juniorsko takmičenje za uzraste od 15 i 16 godina. Skaču sa stijena visine od 10 do 12 metara. Cilj je jasan - popularizacija ovog sporta. Ja sam član žirija i mogu reći da ima nekoliko talentiranih dječaka koji će se za nekoliko godina takmičiti u seniorskoj konkurenciji. Ne treba brinuti za budućnost ovog sporta. Svima onima koji imaju želju da se okušaju, poručujem da prvo krenu sa manjih visina, pa da postepeno napreduju.
Takmičari vašeg kluba skaču i za turiste?
Apsolutno. Skok na noge je 25 eura. Kada se skupi grupa turista, tada jedan od skakača u šeširu sakuplja novac. Identična situacija je i sa skokom na glavu, ali je cijena 250 eura. Ponekad se skače za specijalne delegacije ili kada je neki praznik. To je finansirano od strane institucija.
Da li pored Mostara u BiH postoje još neki gradovi koji organizuju ovo takmičenje?
Svakako. To su Konjic, Bihać, Bugojno, Banja Luka i Višegrad. Međutim, visina je mnogo manja, 13 ili 14 metara. Bar koliko ja znam. Na nekim takmičenjima sam učestvovao, na nekim ne. Pored BiH, u Meksiku se organizuju ovakvi skokovi.
Do kada se planirate baviti ovim sportom, s obzirom na godine?
To ćemo vidjeti...
