{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Smail Forić: Biciklističkim putevima AVNOJ-a

14.4.2013. u 09:53
2
1
Smail Forić: Biciklističkim putevima AVNOJ-a
2
Smail Forić: Biciklističkim putevima AVNOJ-a
Smail Forić (Foto: Adnan Učambarlić/Klix.ba)
Smail Forić je profesor fizičke kulture. Nakon diplomiranja 1975. godine počeo je raditi u Općini Prijedor, u društveno-političkim strukturama vezanim uz sport. 1984. godine, imenovan je za sekretara Samoupravne interesne zajednice (SIZ) fizičke kulture i direktora Sportskog centra Mladost u Prijedoru. Tada je počeo da se profesionalno bavi razvojem sporta u Općini Prijedor.
Učestvovao je u organizaciji veoma važnih biciklističkih trka u bivšoj Jugoslaviji: Putevima AVNOJ-a i Kroz Jugoslaviju. U intervjuu za Klix.ba govori o ovim trkama i biciklizmu u bivšoj Jugoslaviji.

Kakav je tačno bio Vaš angažman u vezi s biciklističkim trkama u bivšoj Jugoslaviji?

Radio sam na organizaciji trka vezanih uz region sjeverozapadne Bosne. To je bila tradicionalna biciklistička trka Putevima AVNOJ-a, koja se održavala svake godine, a okupljala je takmičare iz svih jugoslovenskih republika. Tada je biciklistički sport bio na prilično zavidnom nivou, naročito u Sloveniji i Srbiji. Bosna i Hercegovina je bila trećerangirana po razvijenosti i po popularnosti ovog sporta, tako da je ta trka, čija je trasa bila Banja Luka – Bihać – Mrkonjić-grad – Jajce, znala trajati pet do sedam dana. Pored klubova iz Jugoslavije, učestvovali su i takmičari iz susjednih zemalja: Talijani, Bugari, Česi, Slovaci, a ponekad i Nijemci i Austrijanci. Tako se svake godine okupljalo između 100 i 150 takmičara.

Organizacija takvih trka zahtijevala je veliki broj ljudi. Ja sam učestvovao u organizaciji oko devet godina zaredom. Svake godine sam bio u organizaciji, ali u različitim ulogama – od predsjednika sanitetske komisije (budući da sam specijalizirao fizikalnu medicinu) do organizacionog odbora prolazne etape i sportskog direktora.

Budući da sam radio i na razvoju sporta uopće u čitavoj toj regiji, bio sam i u organizacionom odboru biciklističke trke Kroz Jugoslaviju, koja je bila veoma atraktivna i u kojoj su učestvovali takmičari iz svih evropskih zemalja. Prva takva trka je organizirana 1937., a posljednja 2000. godine. Broj učesnika je bio impozantan. Ovisno o godini, znalo se okupiti i po 250 takmičara. Mi smo organizovali etapni dio trke. Trasa se uvijek mijenjala, nekada je prolazila kroz Banju Luku, nekada kroz Bihać, nekada kroz Prijedor. Zanimljivo je da su tada sve općine učestvovale u finansiranju i organizaciji, kako bi trka prošla što bolje. Svi strani učesnici trke su bili više nego zadovoljni. Ta trasa je bila vrlo interesantna za njih, s obzirom na konfiguraciju terena kroz koji su prolazili. Trka je obično startala iz Beograda, a onda su birane što atraktivnije etape. Jedan od najatraktivnijih dijelova je upravo bila Bosna. Trka je trajala najmanje osam dana a trasa duga od 120 do 270 kilometara.

Šta je predstavljala žuta majica?

Osvajač najviše bodova kroz etapne trke nosio je žutu majicu kako bi se znalo da je on favorit u svakoj etapi. Njega bi ovi ostali ganjali da im ne pobjegne daleko, te su tako i oni ostvarivali bolje rezultate. Velika je stvar kada neko izgubi žutu majicu i ponese je neko drugi. Tada bi nastalo veliko veselje na završetku etape.

Takmičenja su se bodovala ekipno i pojedinačno, tako se na kraju svake etape proglašavao pojedinačni i ekipni pobjednik. Svaki biciklista je vozio za svoju ekipu i za sebe.

Kako ste uopće ušli u biciklistički sport?

Sasvim slučajno. Nisam imao baš ni nekog afiniteta, niti sam pripadao tom sportu, preferirao sam skijanje i plivanje, ali sam kroz taj delegatski sistem organizacije, SIZ i kao čovjek koji poznaje sport bio uključen u organizaciju takvih sportskih manifestacija.

Jeste li i Vi učestvovali u nekoj etapi?

Nisam nikada vozio. Jesam vozio za njima, kao sportski direktor ili član saniteta, jer sam ih morao pratiti i uvijek biti blizu ukoliko bude nekih povreda, a bilo ih je. To je sport u kojem se, uz malu nepažnju, budući da je veliki broj biciklista, dešavaju opasni padovi. Jednom sam prisustvovao veoma nezgodnom padu jednog bugarskog bicikliste, koji je odmah prevezen u Banju Luku, a iz nje je helikopterom prebačen u Beograd, budući da je povrijedio kičmu. Ipak, najčešće povrede su bile oderotine ili udari, ništa opasno. Biciklisti bi, odmah nakon saniranja povrede, nastavljali trku.

Koliko je država tada pomagala biciklizam?

Država je pridavala veliki značaj biciklizmu i mnogo je ulagala u njega, s obzirom da je to bila velika sportska manifestacija koja je na trasama okupljala veliki broj gledalaca, za koje je to bila veoma atraktivna sportska aktivnost.

Današnji biciklisti se stalno žale na nedostatak staza i trasa. Kako je to bilo riješeno u bivšoj državi?

To nije uopće bilo riješeno, pogotovo u gradovima. U manjim mjestima nije bilo ni poznato. Ipak, biciklisti su se snalazili. Obilježavali su određene regije, a tamo gdje je visoka frekvencija saobraćaja nisu ni išli. Birali su etape i puteve koji su manje opterećeni, a osiguravali su se i posebnim obilježjima. Nije ništa posebno organizovano u smislu određenih staza samo za njih, već su se snalazili kako su mogli.

Zakonskih regulativa o svjetlima i obaveznom nošenju kacige nije bilo u gradskoj vožnji bicikla. Tada saobraćajna policija nije upozoravala. Zakonom jeste bilo predviđeno, ali se nije insistiralo.

Trka Kroz Jugoslaviju smatrala se drugom najatraktivnijom u Evropi. Zašto?

Pa zbog zanimljivog terena privlačila je veliki broj učesnika iz čitave Evrope, a i nagrade su bile vrlo primamljive. Nisu to bile velike nagrade kao što su primali fudbaleri, ali je fanatizam tih vozača bicikla, pogotovo takmičara, bio fenomenalno visok. To ih je i tjeralo da se upuštaju u takve treninge i vožnje sa jakom konkurencijom. Takmičari iz naših klubova u ovoj trci su imali priliku da se porede sa strancima. Visokorangirani klubovi su, naravno, mogli da dobiju i više sredstava od svojih lokalnih zajednica, pa i republičkih. Svaki SIZ republičke zajednice je imao u planu sredstva za takve klubove, jer su oni predstavljali i Jugoslaviju kao državu u višem rangu.

Biciklisti su kupovali manji dio svoje opreme, a klubovi su obezbjeđivali od bicikla do ostale opreme za svoje vrhunske takmičare. Ovi nižerangirani i rekreativci su morali sami sebi da obezbjeđuju opremu.

Kakve su šanse da se današnji biciklizam podigne na nekadašnji nivo?

S obzirom na društvenu situaciju kakva je već duži niz godina, slabe. Ako ne bude afiniteta pojedinaca prema tom sportu, od toga nema ništa. Ne bi bilo loše da zaljubljenici u taj sport pokušaju da putem udruživanja u klubove ili državnog saveza da se izbore za sebe. U početku je to samofinansiranje, ali sa rezultatima na određenom nivou je lakše i tražiti finansijsku pomoć lokalne zajednice, općine, pa i države. To je jedini put.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: