FOTO / "Sjedeća odbojka je moj život, ali euforija prestaje povratkom u svakodnevnicu"
Kad se ratne 1993. s djecom igrao nedaleko od kuće bio je to jedan od dana koji su ličili na primirje.
"Bilo je pred samu večer. Mi djeca jedva smo dočekali da malo izađemo vani. Samo se sjećam da mi se odvezala pertla i da sam se sageo da je zavežem. Ostala djeca su, nasreću, prešla na drugu stranu ulice da se igraju, pa su nekako bila zaklonjenija. Odjednom sam čuo prasak", prisjeća se Mirzet dana za koji kaže da će ga pamtiti do kraja života.
"Sljedeće čega se sjećam je da su dvojica komšija prošla pored mene i ne pogledavši me. U tom trenutku došao je brat, uzeo me u naručje i ponio prema kući. Na pola puta preuzeo me jedan komšija i odnio roditeljima. Tu je organizovan prijevoz u bolnicu, gdje sam ostao dva mjeseca", priča Duran.
Proteza ga nije sputavala u napretku
Nakon što se oporavio i na nozi počeo nositi protezu jedine poteškoće koje je imao bile su u školi, gdje nije mogao obavljati sve zadatke, ali je, kaže, nailazio na veliko razumijevanje nastavnika i profesora, uz veliku podršku prijatelja, koji nisu imali nikakvih predrasuda.
Odbojku je počeo trenirati 2003. godine.
"To se desilo vrlo slučajno. Jednom prilikom sam prisustvovao dodjeli nagrada za sportistu godine i upoznao sam svog trenera Ševku Nuhanovića te Mehmeda Čolića i kasnije kolegu Asada Omerovića. Na njihov nagovor došao sam na prvi trening. Ostalo je historija", kaže uz osmijeh naš sagovornik.
Uporedo sa bavljenjem sportom ovaj 26-godišnjak je diplomirao na Fakultetu političkih nauka, Odsjek sigurnost, i ima tu sreću da se zaposlio u struci.
Dan kad je odbojka postala njegov životni izbor
Sportske uspjehe počeo je bilježiti 2004. godine, kada je ekipa Fantoma postala evropski klupski prvak u Leipzigu.
"U tom momentu sam se osjećao fenomenalno i rekao sam sebi da je to ono čime ću se baviti u životu", otkriva Duran.
Na Paraolimpijskim igrama u Londonu okitio se titulom najboljeg smečera među više od stotinu igrača.
Oduševilo ga je i olimpijsko selo u Londonu, sa brojnim sadržajima, poput zabavnog parka, sjajnih ugostiteljskih objekata, koji rade non-stop, te fascinantnih sportskih dvorana i terena.
"Mislim da je, u smislu organizacije, ovo sami vrh. Stadion na kojem su se održavala atletska takmičenja bio je pun od jutra do mraka. Naša zgrada je imala divan pogled na stadion i prilaz, ljudi su prolazili po cijeli dan", priča naš sportista.
Saigrač kao vjenčani kum
S kolegama iz kluba i reprezentacije druži se kao da su porodica. Saigrač Adnan Kešmer Mirzetov je vjenčani kum.
Ipak, kao i od većine sportova u našoj državi, ni od bavljenja sjedećom odbojkom se ne može živjeti, zbog čega euforija nakon velikih uspjeha traje dok se igrači ne vrate svakodnevnom životu, poslovima i obavezama.
"Ovo više dođe kao rekreacija koju smo mi podigli na jedan viši nivo i trudimo se da je tu i zadržimo", ističe Duran i ne krije da je teško uskladiti sve obaveze - posao, treninge, utakmice i porodični život, ali da je naučio organizovati svoje vrijeme.
"Moji nadređeni imaju mnogo razumijevanja, a zahvalan sam i kolegama koje preuzimaju moj dio posla dok sam odsutan", poručuje trofejni sportista.
Na pitanje o odnosu države BiH prema sportu kojim se bavi, ističe da ima napretka.
"Izgleda da su ih rezultati ipak natjerali da neke stvari pokrenu sa mrtve tačke, tako da je donesena uredba na nivou FBiH u kojoj stoji da ukoliko ekipa ili pojedinac osvoji medalju na olimpijskim igrama ima za to određenu naknadu. Međutim, paraolimpijcima je za isti rezultat iznos nagrade 50 posto manji u odnosu na olimpijce, tako da tu imamo kršenje osnovnih ljudskih prava, ali se nadamo da će to biti ispravljeno", kaže Mirzet.
Organizovani doček na aerodromu, koji im je upriličen prije dvije sedmice, kada su iz Londona donijeli zlato, prijatno ga je iznenadio.
"Nekidan me jedna starija gospođa srela na ulici i pitala jesam li ja taj za kojeg misli da jesam i kad sam potvrdio, žena je zaplakala. To su momenti koji nas drže i koji nam daju snagu za dalju borbu, motiv da i dalje donosimo medalje, jer našem narodu tako malo fali da bude sretan, a mi im možemo obećati da će i dalje biti ponosni na nas", riječi su našeg odbojkaša.
Za povratak kući i porodici kaže da je isto kao i osvajanje medalje.
"Zagrliti svoje najmilije je nešto neprocjenljivo, oni nam daju snagu i volju kada smo daleko da to što radimo radimo na najbolji mogući način", kaže na kraju razgovora za Klix.ba Mirzet Duran.
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
