Rukomet
205

Rukometna akademija "Dundo Bears": Osvajači turnira iz Cazina

Piše: E. Gorinjac
Foto: D. S./Klix.ba
(Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba)
Rukometna akademija "Dundo Bears" iz Cazina, u čijem osnivanju je učestovovao i kapiten našeg nacionalnog tima Muhamed Toromanović, jedan je od najboljih primjera kako se s ljubavlju i trudom može doći do velikih sportskih rezultata. Ovi dječaci i djevojčice zajedno s trenerima čine veliku porodicu koja osvaja turnire.

Ekipa Klix.ba posjetila je Cazin, gdje smo dio tima "Dundo Bearsa" zatekli na treningu. Vrijedni rukometaši među kojima su zasigurno i buduće zvijezde tog sporta koje ćemo bodriti sa tribina na mnogim takmičenjima gdje budu predstavljali našu zemlju, bilo da postanu članovi reprezentacije ili da grade pojedinačne karijere u nekom od evropskih klubova, rado su podijeli s nama svoju priču dugu pet godina.

"Priča počinje 2009. godine kada smo sa Muhamedom Toromanovićem i Ramizom Huremagićem pokrenuli jedan projekat koji je trebao okupljati mlade do 16 godina u Cazinu. Bazirali smo se na ruralni dio Cazina gdje nije bilo mogućnosti bavljenja dvoranskim sportom. Danas već imamo više od 100 članova, izgradili smo ime, učestvujemo na međunarodnim turnirima, ali u BiH slabije, jer skoro nikako nema omladinskog takmičenja", kaže u razgovoru za Klix.ba Lejla Hairlahović, predsjednica Skupštine "Dundo Bearsa".

Neki će zaigrati u drugim klubovima

Ova godina im je prelomna. Juniori odlaze iz akademije, pravi se plan za narednih pet godina. Neki koji su svoje prve korake u rukometu napravili upravo tu dobit će priliku zaigrati u nekim drugim klubovima.

"U akademiji imamo mini rukomet, tu su djeca od četiri do 10 godina, s njima učestvujemo na turnirima u Hrvatskoj. Također, imamo pionire, kadete i juniore. U stalnom drenažnom procesu je više od 120 dječaka i djevojčica", objašnjava Hairlahović.

Polaznici "Dundo Bearsa" su najveći uspjeh ostvarili prošle godine na turniru u Mađarskoj gdje su pioniri osvojili zlato, ove godine u sklopu EHF turnira u Pragu, gdje je učešće uzelo 39 ekipa, Cazinjani su došli do četvrtfinala.

"U BiH smo osvojili turnir 'Pomirenja i tolerancije', također smo osvojili i turnir u Zagrebu, u Zaprešiću smo na Međunarodnom kadetskom turniri bili treći, tako da su turniri nešto što nas održava u životu, jer na području Unsko-sanskog kantona nema omladinske lige. Članovi smo bh. Rukometnog saveza, s tim da nema organiziranog sistema igranja omladinskih liga, već se na kraju takmičarske godine u maju organizira završnica prvenstava na koje dolaze prijavljene ekipe. Ove godine idemo sa tri ekipe", kaže Hairlahović.

Akademija ne okuplja djecu samo radi sporta. Treneri i ljudi koji ih vode, utječu na djecu i da se izgrade kao kompletne ličnosti, da nešto nauče novo svaki put kada putuju na takmičenja, pa njihovi odlasci na turnire liče na ekskurzije u sklopu kojih posjećuju muzeje i druge kulturne znamenitosti gradova u kojima igraju.

Ova škola rukometa uspješno sarađuje sa klubovima u Hrvatskoj i sa golmanskim kampom iz Finske

Ono što je uvijek problem u sportu u BiH su finansije, pa tako se i "Dundo Bears" snalazi sve ove godine. Odlazak na turnire zavisi od toga imaju li novaca ili ne.

"Mi nemamo podršku šire društvene zajednice. Naš rad su prepoznali roditelji i dobri ljudi te neke društveno odgovorne kompanije. Tu nema nekog profita, a naši treneri rade skoro pa volonterski. Imamo dva trenera na kojima je cijeli posao i još tri juniora koji im pomažu", pojašnjava Hairlahović.

Kako bi otišli na turnir u Prag pravili su kolače i prodavali ih u gradu te prikupljenim novcem platili putne troškove. Medresa "Džemaluddin Čaušević" u Cazinu im je od prvog dana dozvolila da besplatno koriste njihovu dvoranu za treninge, kao i Osnovna škola Ćoraliće, a odnedavno i Osnovna škola Cazin II.

Treneri Maida Berberović i Elmir Šepić imaju svoje poslove mimo rukometne akademije. Ona je uspješna pravnica, Šepić je profesor tjelesnog u školi. Hairlahović se također bavi etnologijom i kulturnom antropologijom. No, pronašli su se i u ovome.

Berberović, trenerica golmana i polaznika u školi mini rukometa, ranije je aktivno 11 godina igrala, ali je prestala nakon teže povrede. Sada trenira mlađe.

Ljubav prema rukometu

"Ovo me ispunjava, postalo je mojim načinom života. Posao i treniranje uspijevam uskladiti, jer je rukomet moja velika ljubav. Dok god ima djece, ja sam tu da pomognem", kaže nam Berberović.

Trener Šepić je u "Dundo Bearsu" od samog početka. Kaže da raditi kao trener na način kako oni rade, prvenstveno znači da to morate voljeti, ako želite napraviti neki uspjeh.

"Ja sam strastveni zaljubljenik u rukomet, tako da mi apsolutno ništa nije naporno. Nekada kolege sa strane govore o težini ovog posla, no ja to ne osjećam", priča nam Šepić.

Neki do polaznika akademije su već pozvani u druge klubove. Jedan od njih, Jasmin Hušić, bi trebao uskoro zaigrati u Rukometnom klubu "Borac", dok je Denis Bašagić prošao probe u Njemačkoj, a ostalima se traži angažman.

Hušić trenira već pet godina. Kaže da je na početku sve izgledalo nestvarno i da se nije činilo da će "Dundo Bears" izrasti u pavu rukometnu akademiju.

"Krenulo je sve od male grupe koja se okupila, a sada idemo na velike turnire. Sada bi trebao ići u Banju Luku igrati, uporedo s tim ću studirati sportski menadžment", kaže Hušić.

Njegov mlađi kolega iz akademije Faruk Beganović trenira već dvije godine. Peti je razred i ponosno ističe da je odličan učenik. Rado ide na takmičenja i nada se da će se profesionalno baviti ovim sportom.

"Volio bih igrati negdje vani u nekom klubu", kaže nam.

Na pitanje ko mu je sportski uzor, daje očekivan odgovor: Muhamed Toromanović.

Svaka podršaka akademiji je dobrodošla, no ističu da je ipak najznačajnija ona koja dobiju od roditelja djece koja treniraju i koju ovaj sport drži na okupu i daleko od nekih drugih negativnih stvari.

Lokalne vlasti se ne trude previše da ulažu u treninge ove djece, ali oni sa na tu podršku i ne oslanjaju puno.