'Vječiti derbi izaziva posebne emocije, to je bit nogometa'
Bulend Biščević godinama je bio prva violina tima sa Grbavice. Bez straha i vidljive slabosti. Preuzimao je odgovornost kada mnogi nisu smjeli. Za Željezničar je davao više od maksimuma, stoga je bio izuzetno cjenjen u Dolini ćupova. Ratoboran na terenu, miljenik svih trenera.
U posljednje vrijeme nije ga bilo u medijima. No, za Sarajevo-x.com pristao je govoriti bez razmišljanja. Prvo nas je zanimalo šta trenutno radi, na što je nekadašnji kapiten "plavih“ odgovorio:
"Obavljam funkciju direktora marketinga u FK Željezničar. Došao sam prije nekih deset mjeseci. Volim raditi sve što je vezano uz najvažniju sporednu stvar na svijetu."
Karijeru ste završili prije četiri godine?
Tako je! Imao sam jednu tešku povredu koljena. Pauza je trajala sedam ili osam mjeseci. Posljednje igračke dane proveo sam u mostarskom Zrinjskom. Povreda je ostavila traga, nisam mogao pružati maksimum, a ja ne mogu igrati ako ne dajem 100% svojih mogućnosti. Tada sam odlučio da kažem - dosta, to bi bilo to. Svima sam se lijepo zahvalio. Da je bilo više sreće sa zdravljem, moglo je to krenuti i drugim smjerovima iako sam i ovako postigao dosta.
Ja bez nogometa ne mogu. Rekreativno igram dva ili tri puta sedmično.
Željezničar vodi bitku za duplu krunu. Komentar?
Dolaskom Amara Osima klub je krenuo potpuno novom stazom. Aktuelni trener Želje i moj nekadašnji saigrač Dželaludin Muharemović pozvali su me prije početka sezone da se vratim. Bio sam ponosan. Polako smo se počeli okupljati i kao osnovni cilj postavili izlazak na međunarodnu scenu. Razgovarali smo i zaključili da je to najlakše kroz Kup BiH. Iskreno, niko od nas nije ovo očekivao. Željo je "in" ove sezone. Napravljen je veliki pomak u odnosu na prethodne godine. Ipak, moram priznati da su nam rezultati konkurenata išli na ruku.
Možete li izdvojiti neku od važnijih pobjeda u dosadašnjem toku sezone?
Ja sam poslije prijateljskog dvoboja sa Hajdukom rekao da ova ekipa može daleko dobaciti. Kasnije je to dobilo konkretne argumente. Iz utakmice u utakmicu igrači su dobijali samopouzdanje i čvrstinu. Pobjeda na Pecari trasirala je put ka naslovu. Ja sam optimista, mislim da ćemo uspjeti.
Ova generacija ima šansu da ponovi isti rezultat kao i ona kada ste vi nosili plavi dres?
Rezultatski može, ali realno i bez da se neko uvrijedi, igrački smo bili daleko kvalitetniji. Lijepo je bilo igrati sa Muratovićem, Muharemovićem, Alihodžićem, Huljevom, Guvom... Svega se sa nostalgijom sjetim. No, ono što zavidim sadašnjoj ekipi jesu utakmice pod reflektorima. Još kao dijete sanjao sam kako ću jednoga dana istrčati na travnjak Grbavice i odigrati noćnu utakmicu. Nažalost, to nisam doživio. Protiv Borca je bilo 15 hiljada, a ja vjerujem da bi nama došlo i 20 hiljada. U to vrijeme euforija je bila još veća.
Nadam se da će se vječiti derbi igrati pred publikom. Nema smisla da se najveća utakmica bh. prvenstva igra pred sablasnim Koševom. Čelnici Sarajeva bi izgleda htjeli da se odigra bez navijača. Zbog čega- ne znam. Ova utakmica puno znači za grad Sarajevo i za BiH. Ubijeđen sam da bi stadion bio pun. Što se tiče samog okršaja bit će to prava borba. Šanse imaju i jedni i drugi. Željo igra bolje i ako nastavi u dosadašnjem ritmu, uvjeren sam da će zadržati aktuelno i zasluženo prvo mjesto.
Šta je za Vas predstavljao derbi sa komšijama?
Nešto posebno! Tada su emocije najjače. Kada to doživiš mlad i dobiješ derbi, sreći nema kraja. To se ne da zaboraviti. To je bit nogometa.
Koji dvoboj sa bordo timom posebno pamtite?
Ima jedan. Desio se 30. aprila 2004. godine. I nama i Sarajevu trebali su bodovi za izlazak na evropsku scenu. Na poluvremenu smo gubili 1-0, ali smo u nastavku golovima Muharemovića slomili komšije i preokrenuli na 2-1. Sa klupe nas je vodio Milomir Odović. Nedavno sam gledao spisak igrača sa te utakmice. Da se naježiš! I sa jedne i sa druge strane kvalitetna imena. Ne znam zbog čega, ali mi je ta utakmica najdraža. Mada moram spomenuti i našu pobjedu od 3-0 na najvećem bh. stadionu 2001. godine. Doživio sam da mi koševski istok aplaudira nakon meča. Kada uspiješ ubijediti navijače najljućeg suparnika da ti plješću onda shvatiš da si nešto napravio. To je bila velika stvar za mene. Ja sam bolesnik Želje, ali izuzetno respektujem komšije.
Vi ste bili i reprezentativac BiH. Može li aktuelna generacija otići na kontinentalnu smotru nogometa 2012.?
Mislim da može. Ovaj narod zaslužio je malo radosti. Pa sjetite se samo atmosfere pred okršaj sa Portugalom. Neopisiva osjećaj! Svi su pričali samo o nogometnoj reprezentaciji. Vjerujem da ćemo konačno doći do cilja.
