{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Punih 48 godina Meša nije propustio nijedan sarajevski derbi

A
22.11.2014. u 11:15
299
33
Punih 48 godina Meša nije propustio nijedan sarajevski derbi
299
Malo je onih koji živeći u glavnom gradu Bosne i Hercegovine nisu doživjeli euforiju sarajevskog derbija koji je ove godine proslavio svoj 60. rođendan.
Od te davne 1954. godine, građani Sarajeva su srcem odabrali samo jednu razliku među njima: vole li klub čiji igrači nose plave ili ipak onaj čiji igrači na terenu imaju bordo dresove. Vječni rivali, fudbalski klubovi Sarajevo sa Koševa i Željezničar sa Grbavice, ipak na dan svakog derbija svojim tribinama spajaju vjerne navijače koji pjesmom bodre voljene klubove.

Pored toga, jedan Sarajlija dugi niz godina podjednako voli oba sarajevska kluba, a kako kaže za AA, cijeli život podredio je upravo utakmicama Sarajeva, Željezničara i sarajevskom derbiju. Naime, kroz 48 godina života, Mehmedalija Zilić zvani Meša nije propustio niti jednu utakmicu navedenih klubova.

Dok se prisjeća svojih prvih odlazaka na derbije, Meša kaže kako je fudbal počeo pratiti  još od 1966. godine, a njegova sjećanja do 70-tih godina su, kako kaže, blijeda. Sa druge strane, i pored toga što je sada u 53. godini života, dobro pamti svaku godinu, utakmicu, protivnika, rezultat i igrača koji je dao gol.

"Sjećam se recimo 1967. godine kao kroz maglu. Tada je igralo Sarajevo i Mančester. Moj otac je isto bio ljubitelj fudbala kao i ja i veliki fan kluba Sarajevo i tako je krenula ta ljubav", prisjeća se Meša i dodaje kako je na njegovu ljubav prema fudbalu sigurno utjecalo i mjesto gdje je stanovao, nedaleko od stadiona Koševo.

Bijeg iz škole radi odlaska na tribinu



Roditelji, a druge strane, nisu bili zadovoljni činjenicom da njihovo dijete izbjegava školske časove kako bi prisustvovalo utakmicama.

“Nije bilo isto ići na utakmicu nekad kao danas, roditelji nisu dali da idemo, ali ja sam jednostavno bježao na utakmice. Jedne prilike su roditelji  namjerno negdje otišli i zaključali kuću da ne mogu otići, a ja sam preko tavana skinuo dva crijepa i pobjegao na utakmicu. Jednostavno tolika je to bila ljubav da se nije moglo spriječiti“, prisjeća se Meša naglašavajući da nije bilo načina koji bi ga spriječio da ne ode na utakmicu.

I tokom gimnazijskih dana je, kaže pronalazio razne načine za bijeg na stadion.

“Jednom sam isto tako bio drugi razred gimnazije. Utakmica je bila poslijepodne. Igrali su Sarajevo i Vojvodina. Otac mi nije dao da idem na utakmicu, a ja rekao kako imam četiri časa nadoknade iz tehničkog da se to može poklopiti vremenski. I tako ja stižem na utakmicu u zadnji momenat, ulazim u tribinu idem uz stepenice na zapad, neko me zovne. Ja se okrenem kad otac, pokazuje pored sebe i kaže: čuvam ja tebi mjesto", kroz smijeh se prisjeća Meša.

Na pitanje novinara AA da li je ikada bio potpuno spriječen da prisustvuje utakmici, Meša kaže da se to desilo 1977. godine, ali nakratko.

“Tad sam išao u gimnaziju i krenuo sam na utakmicu. Da bi me pustio profesoru kažem da idem zubaru i odem, padnem na utakmici Sarajevo – Dinamo, bio je rezultat 1:1, a Hadžibegić je tadao dao go, ja sam tada pao i slomio ruku“, kaže Meša te napominje kako je tom prilikom nakratko izašao sa stadiona te se potom brzo vratio kako bi nastavio gledati.

Navijači sa zastavama i klepetaljkama



Njegov cijeli život je, kako kaže, vezan za fudbal. Kao dječak igrao je nogomet, a kasnije je već bio dio tima u klubovima Vrbanjuše, Sedrenika, Dijamanta…

“Nakon toga,  bio sam desetak godina fudbalski sudac. Kasnije sam bio delegat nekih tridesetak godina, a sada sam još uvijek aktivan u tom dijelu. Bavim se i trenerskom aktivnosti u fudbalskoj školi Bambinosi”, kaže Meša.

Pored toga što je njegovo srce odabralo bordo boju, cijeli život pratio je i plavi tim sa Grbavice.

"Od 1966. do unazad nekog kraćeg perioda ja nisam propustio skoro nijednu utakmicu ni Sarajeva ni Željezničara. Pošto je Fudbalski klub Željezničar od 1966. do 1975. godine zbog nekih dešavanja i kazni na stadionu zbog neuslovnosti nije igrao, oni su igrali domaće utakmice na Koševu. Tako sam ja praktično svake nedjelje bio na utakmici bez obzira da li igra Sarajevo ili Željeznicar“, naglašava Meša.

Ljubav prema klubu se, kako kaže, dok je bio mlađi drugačije ispoljavala, a i sam način navijanja bio je bolji, euforičniji. Prisjećajući se odlaska na tribine tokom utakmica Sarajeva, kaže kako je centralna tribina navijača bila na mjestu sadašnjeg zapada.

“Tu su bili navijači moje mahale, bila su dva brata koja su bili u klubu, oni su bili vođe navijača. Mi smo bili drugačiji nego navijači danas. Nije bilo dresova tada i rekvizita, bile su zastave i klepetaljke za aplauz, a zastave su nam šile majke, tetke, ko je koga imao. U mahalama je bilo bitno ko će napraviti bolju i veću zastavu za utakmicu“, kaže u razgovoru za AA Meša i napominje kako je navijanje na stadionima sada dosta drugačije.

Sve podredio bordo klubu



Ljubav prema klubu i derbiju tokom godina nije  slabila. Međutim, u jednom periodu, kaže Meša navijač, ljubitelj fudbala ima potrebu da se iz navijačkog dijela  povuče u mirnije dijelove tribine odakle se može uživati u čarima fudbala. Da je bio vjerni navijač, potvrđuje i činjenica da je Meša imao svoju stolicu na zapadnoj tribini, a kako kaže, za to su znali svi navijači te njegovi prijatelji.

“Sve svoje obaveze u životu sam planirao prema tome kako igra Sarajevo i Željo, a ostali dio dana sam planirao za neke druge potrebe”, kaže Meša dodajući kako su ti dani bili ispunjeni smijehom, ali ponekad i suzama.

Nijedna utakmica, kako kaže, ne sliči nekog drugoj. Svaka je, veli, na svoj način posebna. Ipak, najposebniji osjećaj  je kaže, dan derbija.

“Ali kad je derbi to je nešto posebno i uvijek se ide sa željom da se pobijedi ili ako se ne pobijedi da se makar ne izgubi jer ako se izgubi onda imate problem  na poslu, u mahali, u raji , to su strašne zezancije”, navodi Meša.

Za Mešu je gledanje utakmica u kojima je učestvovalo Sarajevo, bio najbitniji dio dana. 

“Svi znaju u mojoj firmi da sam ja veliki navijač Sarajeva i sjećam se 1998. godine. To je bilo prvo poslijeratno zajedničko prvenstvo i Sarajevo je izgubilo od Želje rezultatom 1:0 golom Zubanovića i tu sam imao dvije stvari: kad je pao go, moj sin je bio uz mene koji je tada imao deset godina, u gužvi je nestalo. Em je Sarajevo primilo gol, em mi nema djeteta. Ja u tome svemu odem tamo gdje je wc i plačem“, kaže Meša.

Da stvar bude gora, njegovi prijatelji su posla dobro su znali kako kaže, njegovu slabu tačku.

"Sutradan me dočekalo nešto drugo, na ulazu u moju kancelariju dočekala me smrtovnica koju su mi napravile moje kolege iz druge službe“, prijeća se Meša.

Od brojnih igrača koji su kroz historiju Sarajeva i Željezničara igrali na terenu, Predraga Pašića, Ante Rajkovića, Josipa Katalinskog, Meša kaže kako je najviše volio Safeta Sušića te da on je bio "njegova slaba tačka i igrač kojem se divio cijeli život".

Albumi koji svjedoče nastanku bh. fudbala 



Pored odlazaka na utakmice, Meša je godinama kupovao razne sportske časopise, čuvao novinske odlomke, postere, fotografije, tabele i sve što je u novinama moglo biti objavljeno, a vezano za Sarajevo ili Željezničar.

"Ja sam cijeli život skupljao dokumentaciju, kupovao sam redovno svaki broj Tempa, onda 1976. godine počeo je izlaziti i zagrebački. Tu je bio i Sport beogradski, zagrebačke Sportske novosti, to sam svaki dan čitao. Ja sam sve što je vezano za Sarajevo čuvao i slagao imao sam more tih članaka", kaže Meša nabrajajući kako je posebno sakupljao sportske knjige i enciklopedije. 

Mali dio toga je kako kaže izgubio tokom rata, a kada je 1993. godine ranjen, Meša je svoje vrijeme provodio sačinjavajući velike albume u koje je po vremenskoj odrednici lijepio kako sam kaže "historiju bh. fudbala" sa posebnom fokusom na klubove Sarajevo i Željezničar.

Tih ratnih dana u kojima su ga zaokupljali albumi, Meši je pomagao i njegov sin u kojem se kroz očeve priče o fudbalu, također, rodila ljubav prema Fudbalskom klubu Sarajevo, a stolica njegovog oca na zapadnoj tribini, sada pripada njemu. Meša je, kaže mislio da niko osim njega ne može toliko voljeti Sarajevo, a sada već priznaje kako ga je u tome nadmašio njegov sin.

Govoreći o novim generacijama, navijačima na tribinama stadiona u Bosni i Hercegovini, Meša ističe da je porazna činjenica da su skoro pa iskorijenjeni istinski ljubitelji fudbala.

"Kada sam bio mlad sa 18 godina položio sam za sudiju i tada vas uče da su ekipe ravnopravne, da nema favorita, tako sam kasnije i sudio. Počeo sam to realnije gledati nego navijački. Danas je to drugačije. Danas je što neko više mrzi protivnika, tako ispada da više voli svoj klub", navodi Meša.

Ljubav prema klubu i danas je kako kaže jednaka, ali osjećaj prilikom gledanja utakmica više, kako kaže, nije isti kao nekad. 

"Ljubav i briga je ista nema razlike i želja da bude pobjeda. Međutim, danas se na te derbije ide s određenom dozom straha. Išao sam i na gostujuće utakmice širom BiH. Vremenom kada dođete u sitaciju da ste u strahu za svoj život kao recimo što je bilo u Zenici, Brezi, kamenovanje u Mostaru kada se igralo protiv Širokog", zaključuje Meša, a kao poruku svim navijačima klubova poručuje da vole svoj klub i uvijek poštuju suparnički.

Dok gleda pehare, lopte, medalje klubova, fotografije i postere igrača, Meša napominje kako je potrebno primijeniti dosta stvari da bi navijanje bilo "gušt" kao nekad.

"Volio bih da navijači svoju ljubav izražavaju navijanjem, pjesmom. Ova mladost paljenjem ovih bengalki i drugih pirotehničkih sredstava, više je to psihološki fenomen i to je želja za dokazivanjem. Ali to nije dobro, to je velika šteta za klub. Možda i vođe navijača. Možda se treba tu promijeniti i raditi na obrazovanju tih ljudi. Bolje ispoljiti ljubav na drugačiji način koji neće biti štetan za klub", zaključuje Meša dodajući kako pravi ljubitelji fudbala znaju kako je među navijačima uvijek bilo "razmirica i prepucavanja" ali nije bilo zastupljeno u tolikoj mjeri kao sada kada je navijanje preraslo u mržnju. 

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: