Bez sumnje, naši fudbalski reprezentativci i sve bolji selektor Safet Sušić zaslužili su da ih naredne godine bodrimo na šampionatu u Ukrajini i Poljskoj, ali…
Da li smo veliki?
Ono što nam najmanje treba, poslije izvanredne partije i rutinskog trijumfa nad Bjelorusima u Minsku (2:0), jeste euforija. Prisjetimo se. Ranije, kada god smo padali u "trans“ iz njega smo izlazi pognutih glava.
Dakle, da ne bude ni najmanje zabune. Igramo dobro. Ustvari, igramo odlično. Imamo jaku reprezentaciju, nikada jaču sa više rješenja na pozicijama u timu. Stvari u ekipi su se posložile. Od kako je u Bukureštu lupio šakom o stol, nakon sramotnog odnosa igrača prema igri i debakla od Rumuna (0:3), selektor Sušić pohvatao je konce u svlačionici. Doduše, ako ne sve, jeste veliku većinu. Dovoljno za odlazak na EURO 2012? Znat ćemo 11. oktobra nakon duela sa Francuzima u Parizu ili pak sredinom novembra poslije utakmica baraža. Vjerovati je da nam se neće desiti peh, te da će spomenuti datumi zaista biti od istinske važnosti za bh. fudbal.
Šta trebamo uraditi kako bismo iduće godine i mi bili dio najveće evropske smotre najvažnije sporedne stvari na svijetu? I usmeni odgovor izuzetno je komplikovan. Jedno je jasno kao dan. U utorak (6. septembra) i u Zenici moramo isprašiti Bjeloruse. Koliko god na krilima briljantnog izdanja iz Lukašenkove utvrde misli da će biti lako, varamo se. Bez kartoniranih stamenog kapitena Emira Spahića i genijalca Miralema Pjanića bit će, vjerovatno, teže.
No, srećom nismo u situaciji kao minulih godina, decenija. Ovaj put imamo puno veći fond igrača, pa bi recimo predobri Saša Papac u utorak mogao na Spahićevo mjesto. Senad Lulić na lijevi bok, a oporavi li se od povrede, Mensur Mujdža na svoju desnu stranu. Umjesto Pjanića imamo Zvjezdana Misimovića. Ima li razlike u kvalitetu? Teško. I to je ono što krasi velike reprezentacije, a mi očito to u ovom trenutku težimo da budemo. Međutim, da bi zaista bili veliki moramo se naučiti ponašati kao veliki.
Euforija i dlaka u jajetu
Veliki gotovo nikada ne padaju u euforiju. Pobjede doživljavaju normalnima i iz njih ne traže dlaku u jajetu. Bojim se da u tom smislu još nismo sazreli. Nakon trijumfa, ali i sjajne partije ni selektoru, ni igračima ne može se ništa spočitati. Mi ne bi bili mi da se i nakon uspjeha ne "krvimo“. "Zašto je branio Kenan Hasagić, a ne Asmir Begović“, vođene su žestoke rasprave i u slavljeničkoj noći. Halo, narode! Pobijedili smo! Zar je bitno ko je branio?
Iskusni i nesporno kvalitetni Hasagić je dobro odradio posao. Budimo sretni što imamo izvanrednog Begovića koji će u narednih 15 godina stajati među stativama BiH. I gotova priča. Selektorova je zadnja. Čovjek je pobijedio, nadigravši protivnika u svim elementima igre. I, šta? Negdje je pogriješio? Nije!
Kao jedinke u društvu, pojedinci se trebaju dobro zapitati ko su i šta su. Kritike su potrebne, ali osnovane. Praviti se „pametan“ i lupetati kako bi došao do izražaja, i onda kada treba da uživamo, obična je glupost. Neko to prije shvati, neko kasnije, neko nikada…
Ono što svi odmah kontamo je da nam uz pobjedu nad Bjelorusijom trebaju i tri boda kući protiv Luksemburga (7. oktobra). A, potom, četiri dana kasnije idemo u Pariz. U gradu svjetlosti mogla bi nas obasjati svjetlost.
Uz naše eventualne uspjehe u naredna dva meča, te uz remi Rumuna i Francuza u utorak u Bukureštu, u zadnjem kolu 11. oktobra na Stade de Franceu došli bi u situaciju da se sa "trikolorima“ borimo za prvo mjesto i direktan plasman na EURO 2012. U džepu bi imali osiguran baraž. Ljepota. Kombinacija i kalkulacija je mnogo.
Prvo skočimo, pa recimo EURO 2012!
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
