Rezultat 2:2 na Poljudu nije značio ništa za put u završnicu EP-a u Francuskoj. A samo minut kasnije, sve se okrenulo: nakon što je Zoran Simović skinuo zicer, mislim, Sirakovu, par sekundi prije sudijskog zvižduka, poluvisoka lopta je stigla u visini šesnaesterca, i glavom ju je iza leđa Mihajlova, smjestio Radanović.
Na toj je utakmici, jednoj od pet u životu iz koje čovjek pamti milion detalja – jer mu se "potrefi" i da ima odgovarajući broj tinejdžerskih godina, nacionalnu ekipu za koju navijate i nekoga zbog koga volite tu igru, Safet Sušić je igrao briljantno. Dao je izjednačujući gol, i onda drugi za 2-1, i jedina greška koju je napravio bila je ta koja se, eto pamti, zbog mitskog prenosa Mladena Delića. No, stvar je završila dobro, dao se gol i Jugoslavija je otišla na to evropsko u Francuskoj, gdje je, kao i obično ostala žrtvom mita o vlastitoj veličini.
Sve je srušila Danska, generacija koja je igrala najljepši fudbal sa Sjevera, pospremivši pet golova iza Tomislava Ivkovića, koji je pod pritiskom javnosti na golu zamijenio već narečenog Zorana Simovića.
Druga velika utakmica Safeta Sušića za reprezentaciju Jugoslavije, desila se u Beogradu, devetnaestog novembra 1988. godine na stadionu JNA. Mjesec dana nakon takozvane jogurt revolucije koja će na vlasti ustoličiti Slobodana Miloševića, Ivica Osim je u svojoj dvadesetoj utakmici kao selektor izveo ekipu u kojoj je glavnina igrača već igrala u inostranu (čak osmorica), a ostala dok su ostala trojica bila iz Crvene zvezde, odnosno Vardara.
Personal Jesus
Suprotno dotadašnjim praksama da se jugoslavenska reprezentacija sastoji od po četiri ili pet igrača Zvezde i Hajduka, a ostalima šta ostane, Osim je izveo ekipu u kojoj su bila tri bivša igrača Sarajeva, jedan Željezničara, dok je ostatak otišao u pečalbu iz Dinama ili Zvezde.
Veliki Švabo ponekad i zaboravlja da je zajedno sa svojom ekipom digao Jugoslaviju kad je niko drugi nije htio, osim naivnih Bosanaca. Na toj utakmici koja je odlučivala o putu na SP u Italiju, bilo je manje od sedam i po hiljada ljudi, tačno 7.489, što je manje od tadašnjeg prosjeka ligaških utakmica. Jer, tu reprezentaciju, skoro niko nije smatrao svojom: Hrvati jer nema Hajdukovih, a Srbi jer nije potpuno sastavljena od igrača Partizana i Zvezde. I u toj utakmici je 33-godišnji Safet Sušić, u Jugoslaviji skoro zaboravljen, postigao i namjestio gol i ponovo nakratko udahnuo život toj reprezentaciji, koja će u Italiji 1990. otpjevati labuđi pjev. Krug se opet zatvorio sa Sjevera. Evropsko prvenstvo 1992. osvojila je Danska, koja se nije kvalificirala ali je upala umjesto Jugoslavije kojom je bjesnio rat. I jedna priča je mogla biti gotova.
Pričam sve ovo samo zbog toga što sam se prestao sekirati oko većine stvari: nije me više briga kakav će ko od novoizabranih ministara biti (ne mogu biti drugačiji od onoga kakva je cijela zemlja i njihovi stranački šefovi), ne zanima me to što pojedine ljude vidim na funkcijama koje u normalnim zemljama i u normalna vremena ne bi mogli obnašati ni u snu. Možda mi je ostalo nešto malo energije za poneki vlstiti projekt , ali u jednoj stvari sebi ne mogu pomoći. Neću se lišiti prava da ispričam svoj dio istine.
Uzmite Bronhi
UEFA se ponijela na tipično arogantni, međunarodnjački način, prema uvriježenom receptu da svaki put kad utvrdi da bolesnik (BiH) ima tešku bolest, recimo rak pluća, oni preporuče sjajne biljne bombone, od kojih se lakše diše. Ali, šta su drugo mogli? Jer, u ovakvom političkom trenutku nemoguće je očekivati da za Statut koji, u suštini, ukida tri, i postavlja jednog predsjednika, glasaju tri četvrtine saziva Skupštine. Prosto rečeno, tamo gdje, u političkom smislu, ne može skupiti 40 posto glasova traži se 75, i to nije logično.
Naravno da više od deceniju i po nije logično ponašanje ljudi iz Saveza, tim više što je on služio kao kišobran za razne kriminalce, poltrone, mešetare, polumenadžere i sitne prevarante. Tako da je moralo ovako završiti.
Ništa mudro
Ali, nisu se morale dogoditi neke stvari koje umanjuju vrijednost nekih ljudi. Pomalo je mučno gledati koliko se od strane nekolicine novinara hoće ugurati Ivicu Osima da u ime UEFA preuzme Savez (baš kao da oni o tome odlučuju), a koliko on, pritisnut bolešću ali i svojim fiksacijama, sve to elegantno hoće izbjeći. S druge strane, Jugoslavija se raspala zbog tjeranja ostalih da budu nešto što ne žele. Sve zlokobnije i jadnije izgledaju ti pokušaji zajedništva, sve je mučnije gledati i slušati kako, bi ,eto, za dobrobit, budućnost, trebalo, bla, bla, bla ... A je li iko stao pred narod i rekao – "neću s lopovima, pa šta košta da košta?" Nije.
Ćiro Blažević je bio klovn. Relativno uspješan, ali klovn, i od njega nije očekivati da mijenja stvari. Ali, zašto selektor Sušić nikada otvoreno nije rekao ništa o Savezu, nego sada stvar prebacuje "UEFA-i koja treba nametnuti rješenje, jer je ova suspenzija kao tjeranje nevinog čovjeka u zatvor." Nije, Safete. I zato, ne sam, Safete.
Je li neko iz dosadašnjeg saziva Saveza izašao i javno ponudio svoju ostavku, napravio moralan čin, i pokazao da ne želi učestvovati u banditluku. Nije. Imamo li ikoga i u jednom segmentu života ko je rekao – ma idite u ..., ja neću ovako, i tako pokušao izfejstvovati kakav – takav kapital za budućnost. Nemamo. Da li je iko iz sadašnjeg saziva pošteno odgovorio nekom novinaru i ispričao mu sve o nestanku kase s dokumentima iz Saveza, pronevjerama, nenamjenskom trošenju novaca i desetinama prekršaja koji su se činili? Ne. Da li je Safet Sušić kao selektor pozvao svoje bivše suigrače i napisao ijednu riječ UEFA-i i pokušao svojim autoritetom rasvijetliti cijelu situaciju. Ne, nego smo dobili najavu da će član Predsjedništva Bakir Izetbegović pisati u Švicarsku i založiti se za ukidanje suspenzije. Bakir, čuveni nogometni radnik.
Kuća koja se ruši
U NS/FS BiH, kući koja se ruši, svi su poput šutljive većine koja gleda kako im komšiju vode na strijeljanje, gledali da unutar "svog" dijela te kuće, koliko mogu uživaju u privilegijama. I onda je stigla suspenzija, bezuslovni nalog za rušenje koji niko više ne može odgoditi. Da stvar bude gora, a nesreća nikad ne dolazi sama, suspenzija je stigla nakon pobjede nad Rumunijom, utakmice u kojoj je Reprezentacija BiH pokazala da može, da je kompaktna cjelina i da ima karakter, kako se to danas voli kazati.
Naravno ni ljudi iz UEFA-e još uvijek nisu došli do bog zna kakvih saznanja. Da je ta organizacija htjela nešto znati, ne bi na čelo bosanskohercegovačkog Saveza prije par mjeseci ostavila prevodioca Velida Imamovića (ni krivog ni dužnog) za kojeg nije sigurno zna li pravila igre kojom predsjedava. Ali, šta je drugo UEFA mogla uraditi? Provesti istragu oko kriminala u Savezu? To je posao policije, kao i korupcija, naknade čelnicima za ubacivanje pojedinih igrača, nerazumno trošenje para, štetni ugovori...
Draža istina od Platona
I zato se, kad su ovakve stvari u pitanju, uvijek sjetim velikog Sokrata: "Drag si mi Platone (i Pape, i Švabo), ali mi je istina draža. "Suspenzija Saveza u ovom trenutku jeste težak udarac, ali, je naprosto, jedini moguć. I nije tako da se, kako je selektor rekao u intervjuu Reutersu "nevin šalje u zatvor". Jer, da su, na vrijeme, krivi išli u zatvor danas ne bi stradali nevini.
Poštujem neke stvari u njegovom radu. Drago mi je to što Sušić ne da da stvari iz svlačionice izlaze pred javnost, donekle poštujem i taj tersluk i vidljivo znanje u procjeni igrača, pa i nimalo blagonaklon odnos prema medijima, ali neko ko se tako ponaša morao ne bi smio sebi dozvoliti da ga se najčešće viđa u društvu najkompromitovanijih ljudi iz Saveza. Onda mu se, makar bio i Pape, ne može vjerovati. Tim više što je ono što se vidjelo na terenu u Zenici, više produkt inata i činjenice da su igrači pod svaku cijenu htjeli uzeti stvar u svoje ruke i pokazati ko su, nego produkt selektorske mudrosti.
Tu možemo ostaviti i rezervu: ako nije tako, spreman sam na javno izvinjenje. Stvar, dakle, nije nimalo jednostavna. Ako će doći Aleksandar Ristić, Duško Bajević, Sergej Barbarez, Faruk Hadžibegić, Mehmed Baždarević ili bilo ko ko može pomoći – neka dođu, ali neka se pred njih ne postavljaju mesijanski zadaci pravljenja švajcarskih modela funkcionisanja demokratije. Neka ustroje Savez, i neka se, za ime boga, igra fudbal. Kakvih 60 delegata, kakvi papci s kartončićima u rukama koji ispunjavaju ambicije svojih načelnika općina, ili stranačkih šefova? Tom fudbalu, kao i toj zemlji, treba funkcionalan tim od pet – šest ljudi, a ne prividna demokratija u kojoj lokalni šerif može stopirati rad državnih organa. Jedino gore od toga je lažno posipanje pepela od strane sadašnjih struktura, koje su sad kad su pometene, eto, objeručke spremne da ustupe prostor novim ljudima. Dosta je bilo laži, a epilog smo vidjeli.
Sad, polako naprijed. I, ne sam. I ne kao dosad, oportunistički.
Paparazzi snimili Jennifer Lopez na ulici, njihove fotografije otkrile kako zapravo izgleda
Slavnoj glumici odstranjene grudi nakon dijagnoze raka: Bila sam u potpunosti shrvana
