Specijal / Mourinho vs. Ferguson: Čovjek koji sastavlja velike timove u klubu kojeg je napravila legenda

"Najveći broj trenera odlazi u klub, jer je to industrija za rezultate. Oni su tamo da donesu uspjeh prvom timu. Zato dobijaju poslove. Moja filozofija je izgraditi fudbalski klub", govorio je Ferguson.

Pitani su mnogi igrači i saradnici o tome. Mnogi su izučavali, pozivali Fergusona da gostuje na najpoznatijim Univerzitetima svijeta i drži predavanja, jer ono što je on činio bilo je primjenjivo u svim sferama, a ne samo u fudbalskim klubovima. I svi su nudili manje-više slične odgovore – čovjek je stvarao porodicu.

"Ok. Možeš osvojiti FA Cup, ali sada idi kući u Škotsku"

Ferguson je kristalno jasno znao šta želi, kako njegov tim treba da izgleda i kako trebaju igrači da se ponašaju. Nakon što je sa Aberdeenom 1983. godine osvojio Kup Škotske, gdje je u finalu rezultatom 1:0 savladao Rangerse nije skakao od sreće i igrače obasipao komplimentima. Bio je razočaran.

"Mi smo najsretniji tim na svijetu. Danas smo imali sramotnu predstavu. Nije me briga, osvajanje kupa nije bitno. Naši standardi su postavljeni mnogo davno i ne pristajemo na nešto takvo ni od jednog igrača iz Aberdeena. Ne trebamo tako dolaziti do slave", sa gorčinom u očima osipao je paljbu.

Ne bi to možda ni bilo toliko čudno da Aberdeen tom titulom nije odbranio onu titulu iz 1982. godine. Ili, recimo da to nije bio pečat na duplu krunu, jer je samo 10 dana ranije srušen veliki Real Madrid u finalu Kupa pobjednika kupova. Ne, važno je bilo samo tih 90 minuta 21. maja 1983. godine. U Fergusonovim očima, eto, neki igrači su padali čak i kad bi se popeli na tron u isto vrijeme odbranivši titulu u nacionalnom Kupu i to samo 10 dana nakon što su osvojili evropsko takmičenje u kojem su srušili taj neki Real Madrid.

Od tih tačaka polazio je Ferguson. Na Old Trafford je stigao šestog novembra 1986. godine, a prvu titulu osvojio je 12. maja 1990. godine. Trebale su mu. dakle, tri i po godine da osvoji prvi trofej. Narednog dana morao je "sažvakati" onaj naslov u novinama u kojem je pisalo: "Ok, dokazao si da možeš osvojiti FA Cup, hajde sad nazad u Škotsku".

Ispunio nemoguće snove

Od tog maja do maja 2013. godine kada je trenerskom poslu rekao zbogom, u te 23 godine smjestio je preostalih 37 trofeja. I nikad nije zaboravio naslov tog 13. dana u mjesecu.

Rekosmo, Manchester United je životno djelo. Jer, kao što je jedne prilike rekao popularni Božidar Maljković: "U svakom klubu daješ sebe, ali imaš jedno životno djelo, a to je meni Jugoplastika". Kao i svaka ljubav...

A kad jednom pronađeš pravu vezu i u klub uneseš viziju koja ispunjava nemoguće snove, onda možeš Juana Sebastiana Verona zamijeniti Darrenom Fletcherom, Erica Cantonu nadomjestiti Teddyjem Sheringhamom i Oleom Gunnarom Solskjaerom, Davida Beckhama sa nekim malim klincem Cristianom Ronaldom, Cristiana Ronalda sa nekim kome "lijeva noga ima malo veću ulogu od bandere" Antonijom Valencijom, ozbiljno računati na Johna O’Sheaja, Wesa Browna, Toma Cleverleya, Darrena Gibsona, pa opet osvajati Premiership i igrati finala Lige prvaka u kojima ćeš slaviti u sudijskoj nadoknadi i tuđim proklizavanjem ili gubiti samo zato što preko puta vas stoji jedan od najboljih timova svih vremena. Provjeriti pod godinama 1999., 2008., 2009., i 2011. i redom timovima Bayern Minhen, Chelsea i Barceloma.

Moyes nezreo, Van Gaal prezreo

Problem je, a to je prelako zaključiti, kada odeš. Klub jeste velik, ali jako je teško održavati harmoniju, naći pravu osobu koja može ponijeti takav teret. A otežavajuću okolnost davala je činjenica da se istog dana kada je otišao Fergie oprostio i Paul Scholes, da je Ryan Giggs brojao zadnje kilometre uz lijevu aut-liniju, da su Rio Ferdinand i Nemanja Vidić već razmišljali na kojem stadionu odigrati posljednji "momački" meč te da su Michael Carrick i Wayne Rooney svakim danom bivali tanji.

Nova osoba, ma kako god se zvala, nije mogla imati kredit zvani "tri i po godine" da donese samo jedan trofej. Ni dvije takve osobe to nisu imale. Njihova vizija nije bila ni dovoljno jaka, a realno nije se ni očekivalo da prave ogromne promjene u funkcionisanju kluba. David Moyes nije dovoljno sazrio, jer upoređujući njega kad je dolazio na Teatar snova sa Fergusonom kad je stigao, Moyes nije znao kako osvojiti trofej, a Ferguson itekako jeste. Upoređujući Louisa van Gaala sa Fergusonom iz 86’, Ferguson je imao cijelu karijeru pred sobom, dok je Van Gaal ulazio u suton trenerske karijere. Energija.

Treća sreća je stigla u liku Josea Mourinha, čovjeka koji je od 2003. godine do danas osvojio 23 trofeja. I čovjeka koji je ove godine proslavio 53. rođendan; ima osam godina više nego je Ferguson imao kad je stigao u United. Mourinho dolazi nakon najvećeg pada u karijeri, dolazi u momentu kada i na padobranima piše: "Prošlo je tvoje vrijeme, metode su ti stare". Zar vam treba veći motiv? Zar je moguće da nema energije?

Stigao je Jose

No, nećemo o tome. Činjenice su kazane, odgovor će reći vrijeme. Govorit ćemo o Mourinhovom načinu, njegovoj viziji i karakteru.

U prvom mandatu u Chelseaju "preko nišana" je relativno brzo počeo gledati neke ljude iz kluba koji su imali vrlo važnu ulogu u dovođenju igrača i savjetovanju Romana Abramoviča. U prvi red, na ovu temu, izdvajani su Frank Arnesen i Piet de Visser. U Interu nije imao kad da uđe u te probleme. U Real Madridu je počeo ratovati sa legendom kluba i generalnim direktorom Jorgeom Valdanom. U drugom mandatu na klupi Chelseaja je ponono imao one kojima nije srdačno pružao ruke, a koji su bili bliski Abramoviču. Onda je stigao i onaj momenat kada Eden Hazard leži, a doktorica Eva Carneiro ne vidi "crveno na semaforu". Crveno koje je vidio samo Jose Mourinho. Jedna strana "Posebnog".

"Stalno govorim da imam tri stvari vezane za moju budućnost. Želim se vratiti u Englesku. Želim biti prvi koji je osvojio englesko, italijansko i špansko prvenstvo, jer to niko nije uradio. Ni kao igrač ni kao trener. Van Nistelrooy je to uspio u Engleskoj i Španiji, kao i Beckham. Figo je uspio u Španiji i Italiji, kao i Capello. Ja sam u Engleskoj i Italiji. Volio bih biti prvi koji je osvojio Grand Slam. I onda želim trenirati Portugal, ali to je kraj, a kraj je daleko", kazao je Jose Mourinho 2010. godine dok je kao trener Intera davao intervju za Radio-televiziju Srbije.

Iste godine, odmah nakon što je osvojio Ligu prvaka s Interom, u izjavi za ITV je nagovijestio odlazak u Real Madrid i poručio da Ligu prvaka želi osvojiti i sa engleskim klubom, odnosno da se onom prvom "želim se vratiti u Englesku" može dodati "i osvojiti Ligu prvaka". Tako bi postao i jedini koji je sa tri različita kluba osvajao klempavi trofej.

Lovac na titule

Navedene izjave uz onu kada je igračima Chelsea u prvom mandatu pred jedan meč kadao da "moraju igrati za rezutat" te da "ne želi stavljati pritisak na njih govoreći da pobijede meč, ali da ne smiju izgubiti" su riječi tipičnog osvajača, gladnog lovca na titule. Druga strana "Posebnog".

Takvim načinom rada i uz takve motive sa Portom je napravio čudo, Chelseaju donio prvu titulu prvaka Engleske nakon skoro 50 godina čekanja, Interu prvu titulu prvaka Evrope nakon 45 godina, sa Real Madridom je prekinuo dominaciju Barcelone i pored lige donio prvi Kup Kralja nakon 18 godina čekanja te je vodeći Chelsea 2015. godine osvojio Premiership čime je postavio rekord lige tako što je od 3. kola do kraja prvenstva, ukupno 268 dana, boravio na prvom mjestu. I, vrlo bitno u namjeri da zaokružimo ovaj dio, u samo jednom od navedenih klubova/mandata je zaplovio u četvrtu sezonu, u Chelseaju septembra 2007. godine, ali je odmah na početku raskinuo ugovor i otišao. Rezultati koje daju prva i druga strana "Posebnog".

Kada tako radite, obično prazno mjesto u ekipi popunjavate dovođenjem gotovog igrača, niste skloni čekati na procvat nekog poput Romelua Lukakua ili Kevina de Bruynea, niste spremni trpiti ni mnogo legendi kojima ističe rok pa pristajete pustiti Marcela Desaillyja, Jimmyja Floyda Hasselbainka, Boudewijna Zendena, Jespera Gronkjaera, Alvara Recobu, Raula, Gutija, Petra Cecha, Ashleyja Colea, Franka Lamparda... I nemate vremena dugo čekati na razumijevanje sa Hernanom Crespom, Andriyjem Shechenkom, Ricardom Quaresmom, Kakom, Ikerom Casillasom, Juanom Matom...

Vratite li se unazad i uporedite li Mourinhove osobine i način rada sa Fergusonovim načinom, razlike su, pa, očigledne. Međutim, čini se da će u vezi Manchester Uniteda i Mourinha biti ne tako mali broj kompromisa. Velike razlike morat će nekada pronalaziti se "na pola puta", na sredini.

Na Old Traffordu se "rodio", na Old Traffordu dokazuje da mu nije istekao rok

Neupitno je da i jedna i druga strana i dalje imaju sve predispozicije da zavladaju Otokom i vrate se na vrh evropske piramide bez obzira na turbulentan početak. Volja i kvalitet na obje strane mjere se svjetlosnim godinama, ali njihovo međusobno poklapanje ključ je svega.

Ekipa sa Davidom De Geom, tandemom Eric Bailly – Chris Smalling, Paulom Pogbom, Marcusom Rashfordom, Juanom Matom, Wayneom Rooneyjem i Zlatanom Ibrahimovićem te ostalim igračima ima kvalitetan materijal, a uz to United ima spremne računice za eventualne “popravke”.

I ne zaboravite da je Mourinho u posljednjih sedam sezona jednom osvojio Ligu prvaka, dva puta nacionalno prvenstvo u dvije različite zemlje, da je pet puta igrao polufinale Lige prvaka i da je ona druga titula nacionalnog prvaka osvojena prije godinu i po dana, a radi se, podsjetimo, o sezoni kada je 268 dana proveo na prvom mjestu. Ostario? Istekao mu rok?

Na Old Traffordu se Jose Mourinho "rodio" - tamo je sa Portom u uzvratnoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka 2004. godine golom Costinhe u 90. minuti izbacio Manchester United, istrčao onih 40-ak metara uz aut-liniju prema svojim igračima, prema pohodu na svoju prvu titulu Lige prvaka, prema Chelseaju, Otoku. Na Old Traffordu će reći da li je stao ili i dalje trči.

Do selektorske klupe Portugala sigurno ne namjerava doći na koljenima.