Analiza / Kako je Hrvatska na krilima Modrića potopila Terimovu Tursku

Mandžukić kao prvi igrač u presingu koji napada stopera Turske, a prate ga Rakitić, Perišić i Brozović, s tim da je Rakitić najčešće bio orijentiran na zatvaranje Inana, najbitnijeg turskog igrača za izgradnju napada i ritam ekipe. Ovo je za posljedicu imalo česta ispucavanja golmana Babacana prema naprijed, a te lopte je lako kupio dvojac Ćorluka – Vida.

Duge lopte mogu biti efikasno oružje za prebacivanje presinga protivnika i prelazak u drugu fazu napada, ali ako pogledamo prethodnu fotografiju, Turska dolazi sa sedam, odnosno osam igrača na svoju polovicu, što znači da su naprijed ostala trojica, odnosno dvojica, protiv četiri hrvatska odbrambena igrača.

Ako je plan napada prebacivati presing dugim loptama, onda bi naprijed trebalo postaviti više igrača koji bi mogli nakon skoka napadača iskontrolirali situaciju. Ovako, Hrvatska je stalno imala višak i lako dobivala zračne duele. Na gotovo isti način, presingom je odgovarala i Turska što je prikazano za fotografiji broj 2.

Iako je presing Terimovih igrača bio dosta anarhičan i lošije odrađen od onog Hrvatske, rezultat je, kao i kod presinga Hrvatske, bio isti. Duge lopte iz odbrane na napadače iz zadnje linije.

Nekih 25 minuta je trajala ta igra – nabij, trči, ukliži. Zapravo, usudio bih se reći i više od toga, ali nakon 25. minute i fizičkog pada obje ekipe koji prirodno uslijedi kod igranja presinga, situacija se koliko-toliko stabilizirala.

Kad bi protivnik probio prvu liniju presinga, obje ekipe su se povlačile u dublji blok, Hrvatska u 4-4-2, a Turska u 4-1-2-3. Opet, s bitnom razlikom, Hrvatska je mnogo kompaktnije i kvalitetnije odrađivala obrambene zadaće, dok je Turska i kod zonskog pristupa izgledala neorganizirano. Zona Hrvatske prikazana je na fotografiji broj 3.

Kompaktnih 4-4-2, gdje su Badelj i Modrić igrali kao osigurači ispred zadnje linije, a Perišić i Brozović kao pomoć na boku Srni i Striniću. Kod Turske, zona je izgledala kao na fotografiji broj 4.

Zapravo, najveća razlika ove dvije ekipe je bila organiziranost, odnosno anarhičnost. Turska je imala namjeru visoko pritisnuti Hrvatsku od starta i nametnuti žestok ritam s puno kontakta gdje se dobro snalazi, ali to im nije uspjelo. Hrvatska je s druge strane imala plan napada koji je uglavnom uključivao situacije koje ćemo u nastavku opisati.

Volej Modrića donio mir

Jedna od tih situacija je probijanje desnog boka kroz mehanizam u kojem Brozović utrčava u sredinu povlačeći lijevog beka za sobom, a Srna koristi prostor koji ostaje. Turan je samo na trenutke pratio do kraja Srnu, a češće je ostajao visoko u polju što je značilo dovoljno vremena i prostora za hrvatskog kapitena.

Druga opcija bio je pokušaj dovođenja lopte do Perišića koji igra jedan na jedan sa Gonulom, koji je izrazito ofanzivno orijentiran bek i koji u fazi odbrane igra poprilično loše.

Ipak, treba biti iskren pa reći da su u prvom poluvremenu obje ekipe ostale "dužne" za nešto više.

Hrvatska do vodstva dolazi zahvaljujući prekrasnom voleju Modrića, koji je samo zapečatio njegovu fantastičnu izvedbu. Gol je stigao u pravo vrijeme za Hrvatsku, krajem poluvremena i to je značilo da će Turska u nastavku morati loviti rezultat, a već se poprilično potrošila presingom u prvom dijelu.

Terim razbio kompaktnost svoje ekipe i olakšao Hrvatskoj kontrolu zbivanja na terenu

Često hvaljeni neustrašivi selektor Turske poznat je po svom fanatizmu i riziku koji voli uzimati kad stvari ne idu po planu, međutim, taj fanatizam i želja da promijeni stanje stvari na terenu mu se ovaj put obilo o glavu. Naime, Terim je prvo na početku drugog poluvremena iz igre izvukao Ozyakupa, centralnog veznjaka, da bi uveo Sena, krilnog napadača. To je rezultiralo i promjenom formacije i sad je Turska igrala u rasporedu 4-2-3-1, za razliku od početnih 4-1-2-3 (skica broj 2).

Ideja je naravno jasna - Terim je želio još jednog igrača u napadu, a Turana, koji se nije previše naigrao u prvom dijelu, postavio je u sredinu terena, želeći mu omogućiti pristup lopti u centralnim zonama.

Nije ta promjena previše dobrog donijela Turskoj. Dobili su igrača više naprijed, ali njihov problem cijelu utakmicu je bio nemogućnost kvalitetnog iznošenja lopte zbog toga što je Hrvatska zatvorila njihovog primarnog razigravača Inana. Bez njegovog utjecaja, Turska često izgleda kao razbijena vojska.

Drugi problem je taj što je Hrvatska sad imala Modrića, Badelja i Rakitića u situaciji da dominiraju sredinom terena protiv Tufana i Inana, jer je Turan jako loše odrađivao svoje odbrambene dužnosti često zanemarujući veznjake Hrvatske u fazi odbrane. Taj višak, tri protiv dva, značio je duže periode dominacije Hrvatske.

Kad je u 65. minuti Terim izvukao i Turana, a na njegovo mjesto uveo napadača, što je značilo promjenu formacije u 4-4-2, Turska je izgubila bitku.

Prvo, to je značilo razbijanje njihove ekipe na dva dijela, četvoricu igrača naprijed i šest igrača nazad, bez igrača koji bi povezao redove (skica broj 3).

Drugo, i ono bitnije, ove promjene značile su da Turska sad ima dva igrača u sredini terena – Tufana i Inana, protiv Badelja, Modrića, Raktića, pa i Perišića i Brozovića, koji su sa krila ulazili u sredinu kako bi kreirali višak.

Više igrača u sredini terena u odnosu na protivnika često znači i više opcija, odnosno, dominaciju u posjedu. Kao i u šahu, kontrola sredine terena je ključna za kontrolu dešavanja na terenu. Iz sredine možete bilo gdje.

Terimove izmjene ubile su svaku šansu Turske da dođe do pozitivnog rezultata i, da je bilo malo sreće, Hrvatska bi danas dobila s većom razlikom.

Nekad, posebno u situacijama kad je rezultat nepovoljan, veznjak koji bi stabilizirao ekipu je bolja opcija od uvođenja napadača. Uvođenje napadača ne mora nužno značiti napadačku i pozitivnu promjenu, a najbolje me tome naučio Carlo Ancelotti kada je u utakmici PSV-Milan 2005. godine pri negativnom rezultatu uveo Ambrosinija kako bi dobio stabilnost u sredini terena i upravo je Ambrosini poentirao te riješio pitanje prolaska u finale.

Hrvatska odiše samopouzdanjem

Hrvatska uistinu odiše velikim samopouzdanjem, a njeni ključni igrači igraju fantastično. Modrić je često osporavan kao alibi igrač i igrač koji igra puno bolje u svom klubu nego u reprezentaciji. Rakitiću navijači pamte promašaj protiv Španije na Euru 2012., kao i onu krivu reakciju u porazu protiv Turske na Euru 2008., kada je, umjesto da loptu nabije u aut, pokušao u sudijskoj nadoknadi odigrati za napadača koji je bio u ofsajdu. Tada je Turska dobila prekid na centru igrališta, a Hrvatska gol u mreži. Sve to bi se moglo uskoro promijeniti.

Velik je motiv sigurno prisutan. Njihove izjave prije i poslije utakmice izgledaju kao copy-paste, svi govore isto. Željni su rezultata i ako odigraju kao danas, on bi mogao i doći. Puno se negativnih stvari događalo u zadnje vrijeme oko hrvatske reprezentacije, je li vrijeme da se priča okrene? Igrači će sigurno napraviti sve da se to i dogodi.