Idealna reprezentacija bivše Jugoslavije

Jonathana Wilsona na temu, koju je atraktivno predstavio čitateljstvu uglednog britanskog dnevnika, nagnala je činjenica da se čak pet zemalja (sve osim Crne Gore) s područja bivše Jugoslavije još uvijek kandidiraju za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričku Republiku. Najviše od svega, nadahnula ga je velika pobjeda Bosne i Hercegovine nad Belgijom (4-2) u Genku.

"Kada je sa Zapadnom Njemačkom 1990. godine osvojio naslov prvaka svijeta, Franz Beckenbauer je rekao da će zajednička država Nijemaca ubuduće dominirati svjetskom nogometnom pozornicom. Umjesto toga, Nijemci su se srozali osvojivši u protekle dvije decenije samo jedan veliki naslov: EP 1996. godine u Engleskoj. Čini se da je s Jugoslavijom situacija obrnuta: nogomet kao da se počeo igrati u zemljama bivše države nakon što se ona bila raspala”, napisao je Wilson, koji je anketirao po jednog novinara u pet od šest bivših republika SFRJ i dobio idealnu ekipu.

“Najžešća se rasprava razvila oko napadača, jer su svi imali svoje favorite. Najozbiljniji je spor nastao oko Eduarda da Silve. Hrvat i novinar iz BiH uvrstili su Arsenalovog napadača u najjaču momčad, dok su ostali tvrdili da 'Brazil nije bio dio bivše Jugoslavije'. Kako napadač Arsenala ima pravo nastupa za Hrvatsku, presudio sam uvrstivši ga u sastav”, piše Wilson.

Ostatak momčadi relativno je lako isprofiliran. Dvojbena je još samo, prema Englezu, bila pozicija lijevog beka.

Od hrvatskih nogometaša mjesta se, u idealnoj momčadi reprezentacije koja nikad neće zaigrati zajedno, tako našlo za Darija Srnu na mjestu desnog beka, Josipa Šimunića na mjestu lijevog stopera, Luku Modrića u veznom redu i Eduarda da Silvu u napadu. Tri su Srbina, te po jedan nogometaš iz ostale četiri države.

Zbog velikog broja kvalitetnih napadača, Wilson je momčad složio u superofanzivnu 4-2-3-1 formaciju. Evo kako ona izgleda:

Samir Handanovič (SLO, Udinese); Darijo Srna (HRV, Šahtar Donjeck), Nemanja Vidić (SRB, Manchester United), Josip Šimunić (HRV, Hertha Berlin), Ivica Dragutinović (SRB, Sevilla); Dejan Stanković (SRB, Inter), Luka Modrić (HRV, Tottenham); Edin Džeko (BiH, Wolfsburg), Goran Pandev (MKD, Lazio), Mirko Vučinić (CRG, Roma); Eduardo (HRV, Arsenal).

"Ta bi ekipa jako teško oduzela loptu protivniku; još bi je teže izgubila jednom kada bi je dobila u posjed", paradoksalno elaborira novinar.

Posebnu je pažnju Wilson posvetio renesansi nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine. Zasluge je pripisao Ćiri Blaževiću.

“Sreća da je Ćiro Bosanac. Trener koji ima 77 godina i tvrdi da ima 72 možda je čudan, praznovjeran i star, ali njegova ekscentričnost sasvim sigurno graniči s genijalnošću. Osvajač bronzane medalje na SP-u 1998. godine s Hrvatskom donio je u haos bh. nogometa harizmu i jedan od najbriljantnijih nogometnih umova današnjice: svoj vlastiti. Ko bi osim njega mogao prvim golmanom napraviti Nemanju Supića, golmana prosječnog sastava iz opskurne srpske lige (FK Javor iz Ivanjice), i dati mu da debitira u Belgiji? Ko bi osim njega imao kuraža ugurati novinare na čarter-let za Genk u kojem nema mjesta? Ko bi drugi uspio razviti atmosferu koju je jedan od reprezentativaca opisao riječima: "Ovdje se osjećam kao na rođendanu najboljeg prijatelja. I to svaki dan!"

"Miralem Pjanić, 19-godišnja zvijezda Lyona, našao bi mjesto u sastavu kod svakoga drugog selektora. Ćiri sjedi na klupi. I ne buni se, nego kaže: “Stotinu drugih trenera uvijek bi me stavilo u ovu momčad. No, ja sretno sjedim na klupi samo stoga što mi je izuzetno zabavno družiti se s ovim momcima”! Kakvo tipično stajalište za momka koji je izgubio mjesto u sastavu od 33-godišnjeg malo poznatog Samira Muratovića iz Graza?!”, zaključuje novinar Guardiana.