{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Hadžibegić: Porodici sam rekao da me ukopaju u bordo dresu

S
30.1.2012. u 11:00
0
0
Hadžibegić: Porodici sam rekao da me ukopaju u bordo dresu
0
Hadžibegić: Porodici sam rekao da me ukopaju u bordo dresu
Bivši kapiten nogometne reprezentacije Jugoslavije i nekadašnji selektor našeg državnog tima Faruk Hadžibegić trenutno odmara u Sarajevu. Aktuelni ambasador bh. nogometa je bez obzira na funkciju i ulogu zaljubljenik u najvažniju sporednu stvar na svijetu i zato je uvijek zahvalan sagovornik o svim nogometnim temama. Za Sarajevo-x.com govorio je o trenerskoj karijeri, reprezentativnoj stvarnosti, Bordo timu, Mundijalu u Italiji 1990. godine...
Trenutno ste bez trenerskog angažmana, ima li ponuda?

Ne pomišljam na to. Odmaram u Sarajevu, družim se s prijateljima i familijom i baš se lijepo osjećam. Trebao mi je ovakav odmor.

Krajem februara naša reprezentacija igra prijateljski meč protiv Brazila. Kako sada komentarišete cijelu priču o NSBiH, s obzirom na to da ste ambasador bh. nogometa?

Cjelokupna situacija je mnogo bolja nego ranije. Međutim, pred svima nama je mnogo posla. Što se tiče utakmice sa Brazilom, mislim da dolazi u pravo vrijeme. Još uvijek smo svi tužni zbog poraza i eliminacije od Portugala. Sada se pred stručni štab postavlja jasan cilj - plasman na Svjetsko prvenstvo koje se 2014. godine igra u zemlji našeg narednog suparnika. Izazov je igrati sa Brazilom i vjerujem da će to biti lijep uvod u kvalifikacije. Letvicu smo postavili visoko i nadamo se ispunjenju ciljeva.

Pratite li dešavanju u FK Sarajevo?

Svakako! Ja sam vatreni navijač i s nestrpljenjem pratim svaku utakmicu. Radujem se svakoj pobjedi, tugujem i razočaran sam nakon poraza. Koliko volim taj klub reći će vam sljedeći podatak. Svojoj porodici sam rekao da me, kada umrem, ukopaju u bordo dresu. Nikoga ne kritikujem, poštujem rad ljudi u klubu, ali ne mogu biti zadovoljan trećim mjestom na tabeli. Sarajevo u bh. ligi uvijek mora biti prvo ili drugo, uvijek se mora boriti za trofej. Ovo nije nikakvo laskanje, ali Sarajevo ima najbolje navijače u državi, oni zaslužuju više, a ne da čekaju trofej od 2007. godine.

S obzirom na to da ste izvanredno igrali na stoperskoj poziciji, je li vam možda žao što se niste rodili dvadeset pet godina kasnije? Činjenica je da mladi igrači danas mogu zaraditi puno više prvim ugovorom nego što ste vi stariji mogli kroz cijlu karijeru?

Nije mi žao, imao sam lijepo djetinjstvo, bile su to godine kada se moglo dobro živjeti i zarađivati. Premda se danas može puno više, i u naše vrijeme se od nogometa zarađivalo, nemam za čim žaliti, zaista! Ja se svim srcem radujem uspjehu naših igrača u Evropi. Kada pogode Spahić, Džeko, Pjanić... ja sam sretan. Miralema najduže znam, jučer je postigao efektan pogodak za Romu, ali ja mislim da on još nije pokazao talent koji posjeduje, uvjeren sa da će u budućnosti biti još bolji.

Vi sa ponosom možete reći da ste bili kapiten, što je i zvanično potvrđeno, najuspješnije jugoslavenske reprezentacije koja je igrala na Mundijalu u Italiji. Ko bi se iz aktuelne bh. reprezentacije mogao uklopiti u onu postavu iz '90?

Dobro ste rekli, to je najuspješnija generacija jugoslavenskog nogometa. Sigurno bi nekoliko igrača konkurisalo za udarnu postavu. Džeko, Spahić, Papac... Svakako treba uzeti u obzir i to da je različit nogomet koji se igrao onda i sada.

Jeste li u kontaktu sa igračima iz te generacije?

Apsolutno! Neću reći da se čujemo svaki dan, ali smo u kontaktu. Komuniciram sa Sušićem, Jozićem, Prosinečkim, Stojkovićem, Savičevićem, Šabanadžovićem... Tu smo da pomognemo jedni drugima, da se posavjetujemo. Privilegija je imati takve prijatelje.

Kako iz ove perspektive gledate na neiskorišteni jedanaesterac u sudaru sa Argentinom u četvrtfinalu?

Taj detalj mi je obilježio karijeru, nije mi to bio prvi promašeni penal, bilo ih je i prije toga, ali se taj posebno pamti. Uostalom, bio je izuzetno važan i zbog toga je svima ostao duboko urezan u sjećanje, mislim da nisam loše šutirao, ali je Goycochea pročitao moje namjere. Da me pozove Sušić da pucam, isto bih postupio (smijeh), možda bih ovaj put pogodio.

Dugo godina igrali ste na jugoslavenskim terenima. Koji pamtite kao najteži?

Koševo, uvijek sam davao i više od sto posto, ali je ponekad bilo nedovoljno za pobjedu. Pritisak je bio ogroman, a želja svih nas bila je da uzdignutih ruku završimo meč. Kako zbog nas samih, tako i zbog navijača. Naravno, ponekad je teško bilo dati gol, ali cilj je istrčati na teren i pobijediti. Bilo mi je zanimljivo igrati na Poljudu i pod Bijelim Brijegom.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: