{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Fudbalski trener Selver Tozo: Najsretniji sam kad mi bivši fudbaleri povjere svoju djecu

29.11.2015. u 18:29
369
11
Fudbalski trener Selver Tozo: Najsretniji sam kad mi bivši fudbaleri povjere svoju djecu
369
Trener mlađih selekcija NK Drina iz Goražda Selver Tozo punih 20 godina radi sa djecom. Već tri godine trenira mlađe selekcije Drine, nakon što je izveo generacije mladih fudbalera u FK Goražde.
Mnogi od njih danas su profesionalci u većim fudbalskim klubovima, neki i danas treniraju, no Tozo je najsretniji kada dovode svoju djecu na treninge.

"Kroz moje škole ili kroz moje ruke prošlo je više od 3.000 djece. Bilo je uspjeha na koje smo ponosni, 2010. godine u Beogradu smo bili prvi u uličnom fudbalu u regiji, Srbija, Crna Gora, BIH, dio Hrvatske, pa do nezvaničnog prvaka Evrope u uličnom fudbalu gdje smo 'pomeli' Irce, Ruse, Turke... Najvažnije je raditi s djecom, to je bogatstvo", kaže Selver Tozo, omiljeni trener goraždanskih fudbalera.

Sjeća se Tozo i učesnika te ekipe koja je napravila sjajan rezultat.

"Jelić, Drljević, Oković, Ajdin Kanlić, Neir Ćulov. To je zaista veliki uspjeh za djecu, kad oni to dožive, a ja sam ponosan kad moji bivši fudbaleri dovedu djecu na treninge kao što je Neriman Kočević, on je siguran sam, poslije Damira Šovšića, najveći talenat sa ovih prostora. On igra za školu fudbala Academika u Sarajevu, a oni imaju licencu Ajaxa za ovaj dio BIH. Evo sad ćemo u Vitezu imati godišnji turnir, igramo u istoj grupi pa ćemo se sastati protiv Kočevića i nećemo ga čuvati", smije se Tozo dok priča o mladim talentima u fudbalu.

U NK Drina trenira oko 50 dječaka različitih uzrasta.

"Ovo su 2001. i mlađi 2004. godište, a poslije će doći 2005 i mlađi, ima dosta djece. Izvršena je selekcija i rijetko ko ne zna igrati, a i ako ne zna - naučit će, jer trening i rad su bitni. Ja uvijek spominjem Marinu, fudbalera koji je bio visok, previsok kad je trenirao, ali toliko je bio uporan da je dnevno trenirao sa svim selekcijama i na kraju je stigao do prvog tima. Danas meni na treninge dovode djecu bivši igrači Kočević, Senad Papračanin, pa Oputar. Sretan sam kad dođu Šovšić ili Raščić u Goražde, pa mali Geca, meni je puno srce jer znam da su napravili uspjeh. E to je ta satisfakcija. Pa ove generacije, braća Ćulov ili Ćehaja. Drago mi je što su me poslušali, Ćehaja je otišao na fakultet, Ajdin Kanlić je diplomirao, Bilal Jelić studira i među najboljima je u malom fudbalu, blizu reprezentacije. Nedim Kamenica se zaposlio, Amer Drljević studira i igra. To je, mimo moje djece meni najveće zadovoljstvo da su svoji ljudi, položili vozačke, ne puše. Doduše, kad mene vide da nekad uz kafu zapalim, pitaju: 'Šta je to treneru, a nama ste govorili ni po koju cijenu?'", priča Tozo.

Dodaje da i danas prati uspjehe mladih koji su prošli kroz njegovu školu.

"Kroz svoju karijeru moram spomenuti i porodicu Bekto i njihovu djecu Ervina i Merisu, koji danas studiraju, a trenirali su kod mene. To su sad formirane ličnosti, sretnemo se, popričamo, a podrška od te porodice nikada nije izostala, mnogo su nam pomogli. Sjećam se isto jednog trenutka poslije rata na stadionu. Tek smo počinjali i bilo je stotinjak djece. Jedva smo negdje saletjeli loptu. Još uvijek su slijetali helikopteri na stadion i iz jednog je izašao general Bahto, nosi dvije lopte za vojnike. Kad je vidio djecu dobacio nam je onu jednu loptu. Ne možete zamisliti tu radost", priča Tozo.

Bio je aktivan i u Danskoj školi nogometa.

"Već sam tada uključivao i djecu iz drugih klubova, dobijali smo opremu i dijelili gdje ima djece. Puno se radilo. Rad je pokretač uspjeha. Danas pojedini očekuju preko noći uspjeh, dovedu 10, 15 igrača i onda misle lako ćemo u ovu ili onu ligu. Ništa ne može tako, potreban je duži period, rad, stručnjaci i strpljenje. Ima kvaliteta i talenta, ali uspjeh dolazi tek nakon mnogo rada", smatra Tozo.

Dodaje da bi sve bilo drugačije i u državi kad bi ljudi u svoje živote i poslove uključili više mladih ljudi i djece.

"Mene su trenirali Sejid Sjerčić, Vahid Kurtović, Ekrem Borovac, otac profesora Nenija kojeg sam ja trenirao. U to vrijeme sam stigao do reprezentacije, amaterske, trebao sam igrati za sarajevsku Bosnu, ali slomio sam ključnu kost i moja karijera fudbalera je završena u 21. godini. Ali nisam odustao od fudbala, radim s djecom i sretan sam čovjek. Ali radim i na sebi, edukujem se, idem na seminare, još uvijek učim da njima prenesem ono što znam", kaže Tozo.

Neriman Kočević, 11-godišnji fudbaler, potvrđuje da ga treniraju najbolji.

"Ja treniram u NK Drina i svake sedmice idem na fudbalsku akademiju Academika. Treniram od četvrte godine, a trener je najbolji, daje nam ono što želimo trenirati. I ja ću zaigrati jednog dana za Romu", siguran je mladi Kočević.

Tarik Rišljanin trenira i fudbal, ali i karate i kaže da nije nemoguće stići sve obaveze.

"Nije teško kad se naviknete. Treniram fudbal već osam godina, a karate sedam. Najveći uspjeh u karateu mi je treće mjesto na Balkanskom prvenstvu u Kragujevcu. Sanjam da odem na Svjetsko prvenstvo i postignem dobar rezultat. A fudbal, sanjam da za početak zaigram za Željezničar jednog dana. Trener nam puno pomaže, ima odlične savjete i ne viče na nas kad griješimo", kaže Rišljanin.

Najvažniji je autoritet, ali i povjerenje, smatra Tozo.

"Kad prilazite djetetu nema laži, nema prevara, ni bezveznih obećanja, oni su toliko iskreni i pošteni, a ja ih učim da u lice kažu sve što im leži na srcu, i meni i drugima. Ne volim nemir i tuču na treningu, tu sam rigorozan i kažnjavam cijelu ekipu, onda oni utiču jedni na druge. Bilo je nemirne djece, dođu takvi i iz porodica, pa kad roditelji dođu, ne mogu ih prepoznati. Nastojim ono što su meni drugi pokazali prenijeti njima i kad vidim njihov uspjeh, tad sam najsretniji čovjek na svijetu", kaže goraždanski fudbalski stručnjak.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: