Specijal / Engleska verzija ruskog ruleta: Nikad više trenerskih veličina, nikad veći pritisak
Takvi treneri sada stanuju u drugom razredu engleskog fudbala. Za to vrijeme na klupi Real Madrida sjedi Zinedine Zidane koji još nije skupio ni godinu dana u nekoj od najvećih liga Evrope. Ali, ima titulu Lige prvaka? Da, imaju je i Di Matteo i Rafa pa se rukuju po Championshipu. Dobro, šta se onda dešava među engleskom elitom? Zbog toga i jesmo ovdje.
Kada ove subote u 13:30 sati sudija Mike Dean označi početak meča između domaćina Hull Cityja i akteulnog šampiona lige Leicester Cityja bit će to ujedno i početak 25. izdanja Premiershipa koji je formiran 1992. godine.
Iz druge perspektive
Leicester brani titulu, Chelsea i Liverpool traže put koji će ih vratiti u evropska takmičenja, a Manchester United smjernice koje će im vratiti učešće u Ligi prvaka i uz to ih konačno učiniti klubom koji je ponovo konkurentan u borbi za titulu. Arsenal će pokušati biti drugačiji, ili bolji ili gori, samo ne drugi, treći ili, ono najčešće, četvrti. Manchester City, kao najveći potrošač engleskog fudbala, nastojat će osvajanjem Lige prvaka konačno naplatiti onu milijardu "i nešto" eura koju je, računajući i ovo ljeto, potrošio na pojačanja.
Interesantne su prethodne tri rečenice. Da ih neko kome se svakako bliži smrt čita u 2009. godini, rekao bi: "Bilo mi je i vrijeme". Jer, Leicester je na proljeće 2009. godine igrao League One, treći rang engleskog fudbala, dok su Chelsea, Arsenal i Manchester United igrali polufinale Lige prvaka. Liverpool se tada borio za titulu u Premiershipu i na kraju osvojio drugo mjesto iza Uniteda, a u Ligi prvaka je zaustavljen u četvrtfinalu upravo od Chelseaja. Manchester City je bio 10. klub Premiershipa i, istina, već je mnogo trošio, ali ko je mogao očekivati da će do danas debelo "prešišati" milijardu eura kupovinom Johna Stonesa, štopera Evertona, za 55,6 miliona eura i učiniti ga drugim najskuplje plaćenim štoperom u historiji fudbala; odmah iza Davida Luiza za kojeg je PSG uz bonuse Chelseaju platio blizu 61 milion eura.
Dobro, ljudi se obično boje promjena pa zato sve ovo iz perspektive osobe koja "živi" u 2009. godini ili, odemo li malo bliže ekstremima, u 1999. godini sve bi izgledalo kao "Star wars" u realnom životu.
Premiership i ostali?
Enormnim rastom i finansijskim progresom Premiership je proizveo sezonu koja već sada pokazuje da fudbal, uzmemo li u obzir marketing i popularnost, putuje ka podjeli na Otok i ostatak svijeta. Na Euru u Francuskoj od ukupno 552 igrača čak 139 ih je stiglo iz engleskog fudbala (Premiership, Championship i League One) što je više nego dvostruko u odnosu na narednu zemlju po broju učesnika Njemačku. Naime, iz Bundeslige i 2. Bundeslige na Euro je otputovalo 65 igrača. Slijede Italija (56) i Španija (35). To su podaci objavljeni pred početak Eura. U međuvremenu brojevi su porasli na račun engleskog fudbala.
Kao šlag na takve brojke stiglo je i ono što Englezi na poseban način njeguju, a to su treneri ili, kako ih već godinama na Otoku nazivaju, menadžeri. Karizma, emocija, fudbalsko znanje, originalnost, retorika i sve ono što se traži, ne samo u učionici fudbalskih emeritusa, nego i na kastingu holivudskih reditelja, engleska javnost želi vidjeti kod svojih trenera. A dobili su više od toga u ovoj sezoni.
Premiership trenutno ima 19 trenera, jer Hull City i dalje traži osobu koja će ih nakon odlaska Stevea Brucea povesti u ovoj sezoni. To će najvjerovatnije biti dugogodišnji pomoćnik Sir Alex Fergusona u Manchester Unitedu Mike Phelan. Svaka čast sljedećim imenima, ali njih ćemo kratko predstaviti te potom obratiti pažnju na momke koji, rekli bismo, imaju privlačniji životopis.
Riječ-dvije o Moyesu, Koemanu, Puelu…
Odličan posao radi Sean Dyche u Burnleyju kojeg je odmah nakon ispadanja vratio u Premiership. Već dugo traju zanimljive pustolovine Alana Pardewa, trenera Crystal Palacea koji je ovaj klub prošle sezone odveo u finale FA Cupa i koji je prije četiri godine s Newcastleom osvojio peto mjesto na tabeli. Potencijal je i Aitor Karanka trener Middlesbrougha koji je zanat učio igrajući pod trenerskom naobrazbom Juppa Heynckesa i Vicentea del Bosquea te radeći u stručnom štabu Josea Mourinha u Real Madridu. Zanimljiv je i Claude Puel koji je kao trener Lyona 2010. godine golom našeg Miralema Pjanića izbacio Real Madrid iz Lige prvaka te kasnije ispao u polufinalu. Puel sada vodi Southampton koji je preuzeo od odličnog Ronalda Koemana, novog trenera Evertona, kluba koji ima ogroman potencijal.
Nezanemariv pečat tokom svojih karijera ostavljali su i Mark Hughes, David Moyes te Francesco Guidolin. Hughes je jako dobro vodio Blackburn i kao nagradu u ruke dobio Manchester City na početku arapske vladavine u tom klubu. Sada Hughes trenira Stoke City gdje "vedre i oblače" Balkanci po krvi – Marko Arnautović, Bojan Krkić i Xhedran Shaqiri. Znamo da je Moyes u sezoni 2004/05. odveo Everton u Ligu prvaka gdje će kasnije ispasti u kvalifikacijama, ali i da je kasnije nastavio odlično voditi taj klub. Znamo i šta mu se desilo u kratkoj epizodi u Manchester Unitedu, ali on je i dalje poznato ime koje sada vodi Sunderland. Guidolin, trenutno trener Swanseaja, radeći u Udineseu proizveo je Alexisa Sancheza, Juana Cuadrada, Mehdija Benatiju, Gokhana Inlera i mnoge druge igrače koji su kasnije napravili iskorak.
Tu je i Eddie Howe, 38-godišnji trener, koji je na klupu Bournemoutha sjeo u decembru 2008. godine. On je tada imao 31 godinu i tek je u pretposljednjem kolu te sezone 2008/09. sačuvao Bournemouth u League Two, četvrtom razredu engleskog fudbala. Uz nove vlasnike kluba, Howe je u narednim godinama nizao uspjehe na klupi Bournemoutha, kojeg je napustio početkom 2011. godine pa se vratio krajem 2012. godine, da bi na proljeće 2015. godine izborio historijski ulazak u Premiership. Dakle, Howe je kao 31-godišnjak počeo raditi kao trener u Bournemouthu i za manje od sedam godina uveo je klub iz četvrtog ranga engleskog fudbala u najveći rang, u Premiership.
Čuli ste za "specijalistu borbe za opstanak" Tonyja Pulisa koji nikada vodeći Stoke City, Crystal Palace i West Bromwich Albion, kojeg i sada trenira, nije ispadao iz lige. A bio je u izuzetno teškim situacijama. Njegov defanzivno orijentirani fudbal baziran na fizikalijama postao je prepoznatljiv i njegovi će igrači i dalje ostavljati tragove na tijelima protivnika u Premiershipu.
Sjećate se Waltera Mazzarija, koliko može Slaven Bilić, je li Pochettino rekao zadnju riječ?
Prošli smo 11 "kapija". Preostalo ih je još devet. Njima ćemo dati više prostora, jer oni su... Malo "jači igrači".
Krenimo od Waltera Mazzarija, novog trenera Watforda. Sjećate se Napolija iz sezone 2011/12.? To je onaj tim koji je u grupnoj fazi Lige prvaka ostavio Villarreal i Manchester City te bio na korak od izbacivanja Chelseaja koji je na kraju osvojio titulu. Gokhan Inler, Marek Hamšik, Ezequiel Lavezzi i Edison Cavani uz ostale ratnike poput Gorana Pandeva, Christiana Maggija i Andree Dossene činili su lepršav, ali i opasan i agresivan tim koji je osvojio simpatije širom Evrope. Napoli je prije spomenute sezone bio treći, a onda u sezoni 2012/13. drugi u Italiji. Mazzari je klub napustio u maju 2013. godine kada je prešao u Inter. Već tada je Lavezzi igrao za PSG, a Cavani bio na putu da nastani PSG. Ovo će biti prvi Mazzarijev posao izvan Italije i prvi posao nakon novembra 2014. godine, a koliko ga je ozbiljno shvatio pokazuje podatak da je tokom jula naredio igračima da duže od jedne sedmice borave u hotelu kako bi bili zajedno na okupu i što bolje se spremili za nove izazove. Od prošle godine živi u Engleskoj kako bi što bolje naučio jezik i pratio engleski fudbal. Jasno, čekao je prvu ponudu u Premiershipu što pokazuje količinu motivacije ovog 54-godišnji trenera.
Šarm Slavena Bilića s kojim je osvojio Premiership mogli ste vidjeti tokom protekle sezone, ali i tokom Evropskog prvenstva kada je svojim analiziranjem utakmica na ITV-u osvajao fudbalske sladokusce. Bilić je od West Hama napravio tim koji je prošle sezone bio jako blizu plasmana u Ligu prvaka, a ciljao je i FA Cup gdje je zaustavljen od osvajača Manchester Uniteda. Čovjek koji je rasplakao Englesku 2007. godine kada ju je kao selektor Hrvatske izbacio iz kvalifikacija za Euro 2008. godine sada piše nove stranice historije West Hama koji od ove sezone igra na Olimpijskom stadionu u Londonu. Bilić u timu ima odlične igrače koje predvodi romantični Dimitri Payet, a sada sve izgleda još ozbiljnije nakon dolazaka Andrea Ayewa, Gokhana Torea i Sofianea Feghoulija. Bilić ima i nadahnute igrače, ali i mišiće, jer tamo gdje prestaje kombinatorika, tu nastaje Andy Carroll.
I dok Bilić sa Čekićarima brusi kamenje, u drugom dijelu Londona Mauricio Pochettino nastavlja sa svirkom njegovih Pijetlova. Njegov Tottenham je zadržao sve igrače koji su prošle sezone u jednom momentu bili prvi favoriti za osvajanje lige. A imali su najmlađi tim Premiershipa. Logika bi kazala da je takav tim sada za godinu dana bolji, a ne samo stariji. Uspjeh Tottenhama je stigao i do tačke da se Pochettino povezivao sa prelaskom u Manchester United, ali do toga nije došlo. On će i dalje voditi družinu koja je sposobna i ove sezone napasti prvo mjesto, jer Pijetlovi su "skockani" od glave do pete.
Mijenja li se Arsene, Ranieri "prodaje” stari trik, Conte oživljava Plavce
A sad Mišo Kovač i pjesma u muškom rodu – "ostao si uvijek isti". Arsene. Od 2004. godine bez ligaške titule, ali svaki put među četiri najbolje ekipe. Kada je posljednji put osvojio ligu, sve dalje i dalje 2004. godine, osvojio ju je bez poraza. Zar je neko tada mogao pomisliti da će napraviti ovoliko dug post bez ligaške titule?
Prodaja igrača kada postanu svjetska klasa, stidljiva potrošnja na pojačanjima i neprekidni problemi sa povredama najkraći je opis onoga što gledamo kod Arsneala iz godine u godinu. Istina, u protekle tri godine stigli su Mesut Ozil, Alexis Sanchez i ovog ljeta Granit Xhaka. Ali, jasno je da to nije dovoljno. Mnogi klubovi za jedno ljeto naprave takve transfere. Međutim, i sa takvim načinom rada, tim Arsena Wengera je imao momente kada poveže desetak pobjeda, kada se pretvori u favorita za titulu tokom sezone, kada uživa u ljepoti svog fudbala, ali to potraje do sredine aprila ili do početka maja i onda sve odnese vjetar koji puhne svake godine. I onda ide ista rečenica – možda naredne sezone bude drugačije.
Postoji li neko ko smije sada reći da Leicester City neće odbraniti titulu? Ako su sa šansama 1:5000, nakon sezone u kojoj su se borili za opstanak, mogli osvojiti titulu, zar im sada kao braniocima titule nisu šanse realnije? Otišao je samo N’Golo Kante. Ili, preciznije, otišao je "samo" N’Golo Kante. Jer, kada vam ode igrač za kojeg se govorilo da je pokrivao onih 29% planete na kojem nema vode, onda znate da ste ostali bez motora. Riyad Mahrez i Jamie Vardy su završavali posao, ali Kante je držao ekipu u životu, tako kaže i statistika. U formaciji 4-4-2 centralni vezni poput Kantea neophodan je faktor. No, zaboravimo malo na igrače. Čini se da je, opet, sve u rukama Claudija Ranierija. Čovjek je nakon poraza u Community Shieldu od Manchester Uniteda ponovio istu rečenicu kao i prošle sezone: "Cilj mi je osvojiti 40 bodova". Stari trik. Neutralci, kao i svi oni čiji klub rano ispadne iz svih kombinacija za titulu, voljeli bi da se ponovi. Ranieri prvi put u jednu sezonu Premiershipa ulazi kao kralj. Do sada je ulazio sa podsmijehom prisutnih. Barem je tako bilo prošlog ljeta kada je stigao u Leicester. Šta se sve može desiti za godinu dana…
Idemo dalje, dajemo više. Stigli smo do Antonija Contea i londonskih Plavaca. Chelsea proživljava ono što se desilo Liverpoolu krajem proteklog desetljeća i ono iz čega namjerava izaći Manchester United – promjena generacija, pa čak i određenog dijela identiteta. Nakon što su legende kluba poput Didiera Drogbe, Petra Cecha, Asheya Colea i Franka Lamparda promijenile sredine, Branislav Ivanović i John Terry ušli u ozbiljnu borbu sa "zubom vremena" i nakon što je Jose Mourinho po drugi put dobio otkaz, Chelsea se našao pred najtežim ispitom u vladavini Romana Abramoviča. Čovjek kojem su predani ključevi Chelseaja i koji treba vratiti klub u vrh engleskog i evropskog fudbala je Antonio Conte.
"Volim glagol 'boriti se'. Ja sam perfekcionista u svom životu i želim najbolje. Želim da me igrači osjećaju kao nekog bliskog. Ja tugujem i pobjeđujem sa njima", kazao je Conte jedne prilike u intervjuu za engleski medij. Vatra i perfekcionizam - dvije riječi koje mu najbolje stoje i koje je opisao u navedenoj izjavi. Trenersku karijeru počeo je u Arezzu pred početak sezone 2006/07. Krenuo je sa pet remija i četiri poraza u prvih devet kola. Za takav niz dobijate otkaz. I dobio je otkaz. Potom je vraćen pred kraj sezone, ali nije uspio spasiti tim od ispadanja u treći rang italijanskog fudbala. Tako je počeo Conte. A znamo sa kakvom je reputacijom stigao u Chelsea i šta je napravio u međuvremenu od Juventusa i limitirane Italije. Zna ustati nakon pada. Stoga, on zna i kako vratiti uspavanog diva. To je dokazao sa Starom damom u Torinu.
Mr. Klopp i njih dvojica
"You'll never walk alone" i Jurgen Klopp. Liverpool nikada nije osvojio Premiership otkako on nosi ovo ime. Posljednji put Redsi su bili prvaci Engleske daleke 1990. godine. U Kloppa gledaju kao u iscjelitelja. Dobro, u skoro svakog trenera u Premiershipu u ovom trenutku navijači tako gledaju. Klopp je vodeći Mainz postavio nove standarde u tom klubu. Sa Borussijom Dortmund osvojio je fudbalski svijet. Kupovao je igrače za cijenu limenke i od njih stvorio zvijezde. Od kluba koji je imao dušu, ali ne i uspjeh, napravio je novog fudbalskog "teškaša". Dortmund je velik i nakon njegovog odlaska, jer je napravio više od temelja. "I sa nama učini nešto slično", poruka je sa Anfielda.
Već u debitantskoj sezoni na klupi Redsa stigao je do dva finala - Capital One Cupa i Evropske lige. I oba je izgubio. Tako je izgubio i plasman u Evropu ove sezone, jer je u ligi bio osmi. Ali, to će mu možda i pomoći, jer će igrači biti odmorniji. Je li "heavy metal" u potpunosti nastanio Anfield i hoće li "You'll never walk alone" i dalje ostati nada ili konačno novo ispunjenje snova? Da li je Klopp neki novi Bill Shankly ili "cimer" Brendana Rodgersa?
U septembru prošle godine objavljen je podatak da je Veliku Britaniju zbog Premieshipa posjetilo 800.000 turista u 2014. godine i da je zbog toga imovina ove zemlje podebljana za 684 miliona funti. Zarada na svim ostalim marketinšim trikovima zbog Premiershipa može se samo zamisliti. Kada pročitate takve podatke onda lakše shvatite kakvu mašineriju predstavlja otočki fudbal. Tada lakše shvatite i šta im znači dolazak Pepa Guardiole i Josea Mourinha. Broj klikova, tiraž, porezi, BDP, sponzori, turisti i povrh svega rivalstvo na terenu te rezultatska neizvjesnost. Sve su to pedantni Englezi povezali u jedan krug.
Pep i Mou u Manchesteru ili "svjetsko prvenstvo njih dvojice"
Zato, kada smo došli pred posljednje dvije "kapije" koje stoje na različitim dijelovima grada Manchestera i kada predstavljamo i posljednja dva imena u ovom tekstu, nekako sve izgleda jasnije ukoliko izađemo iz konteksta dešavanja na zelenom terenu. Mourinho i Guardiola, City i United, Aguero i Ibrahimović, Silva i Pogba, Sterling i Rooney donose mnogo više od golova i bodova. To je sudar trenerskih filozofija, klupskih kultura i igračkih zvijezda koji osjeti i britanska ekonomija.
Guardiola želi pokazati da fudbalski feudalizam, odnosno igra na posjed, funkcioniše i u Premiershipu te da zato ne mora trenirati Barcelonu ili Bayern. Na Mourinhu je da dokaže da je krah u Chelseaju čisti izuzetak te da se nakon takvog šamara vratio mudriji i jači. Aguero želi pokazati da zaslužuje epitet legende jednog kluba, a Ibrahimović da nije star, već da se "samo zagrijava". Sterling, Stones, Sane i Pogba ili drugim riječima "dečki, dokažimo da vrijedimo tolike novce". Breme novih dokazivanja nose Kompany, Yaya Toure, De Bruyne, Nolito i Silva, ali i Rooney, Smalling, Martial, ma svi koji brane embleme Cityja i Uniteda.
Ko će pasti?
Sve ovo i više od ovog donosi nova sezona Premiershipa. U njoj je šest trenera (Ranieri, Klopp, Mourinho, Guardiola, Conte, Wenger) koji su barem jednom osvajali barem jednu od četiri najbolje lige Evrope (Premiership, Serie A, Primera, Bundesliga). Jako? Nikad jače. Nigdje jače.
Matematika kaže da u narednih u narednih pet godina barem jedan od šest posljednje navedenih trenera sigurno neće osvojiti Premiership, barem dvojica to neće učiniti u naredne četiri godine, barem trojica u naredne tri godine... Dakle, relativno brzo će jedan ili više njih pakovati kofere. Obratimo li pažnju na sve ostale trenere u ligi, nije teško pretpostaviti da bi neko mogao dobiti otkaz i prije snijega na Vlašiću.
