{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


VIDEO
/
Dan kada je plakala Grbavica

S
20.2.2010. u 20:59
0
75
Dan kada je plakala Grbavica
0
Prije nepunih 25 godina, 24. aprila 1985. godine, Grbavica je bila nevesela, mnogi kažu da je to bio najtužniji dan u Dolini ćupova. Tišinu su narušavali jecaji i poneka teška psovka. Željezničar je te noći igrao polufinale Kupa UEFA protiv Videotona. Prije toga eliminisali su Sliven iz Bugarske, švicarski Sion, rumunsku Univerzitateu i Dinamo iz Minska.
Foto: www.themaniacs.org
Foto: www.themaniacs.org

U prvom dvoboju u Mađarskoj izabranici Ivice Osima poraženi su 3-1. U uzvratu su imali 2-0 (strijelci Bahtić u 5 i Ćurić u 75 minuti) do posljednjih trenutaka meča. Plavi su trebali da proslave plasman u finale, a tamo ih je čekao najtrofejniji evropski klub, Real Madrid. No, završilo je 2-1, krvnik Želje bio je Cuhai. Poentirao je u 88 minuti. Lopta u mreži, muk na tribinama, vremena za preokret premalo. Srušio je snove!

Na Grbavici je tugovalo desetine hiljada ljudi. Sa njima se solidarisala cijela Jugoslavija. I danas, nakon toliko godina ostala je rana koja nikada do kraja neće zacijeliti. Teško da će Željo uopšte ikada više biti u takvoj situaciji. Evo kako je u nedavno objavljenom intervjuu za Sarajevo-x.com najvažniju utakmicu svoje generacije opisao čuvar mreže, Dragan Škrba.

I danas izlazi gorčina

“Tim okršajem ušli smo u istoriju. Mislim da je je to bio spoj negativnih slučajnosti. Kako drugačije mogu objasniti pogodak koji je postigao čovjek koji nikada u karijeri prije a ni poslije nije poentirao. Mada mislim da je Vlado Čapljić promijenio smjer lopte. U to sam ubijeđen, jer je išla prema meni, imao sam je, i onda iznenada mijenja putanju. Bez ikakve dvojbe, te dvije minute, minuta najvećeg uživanja i minuta najveće patnje, proganjaće me cijeli život. Ne samo mene, nego kompletnu generaciju. Pamtim da je sudija iz Velsa zanijemio, ne može čovjek da pokaže prema centru, cijeli stadion plače... Svi oni kojima je Željo bio u srcu teško su proživljavali tu noć. Prošle su tolike godine, a meni se sve i dalje vrti u glavi, svaki tren te akcije i, sve u svemu, muka mi je... Htjeli smo finale i zato smo ostali razočarani i tužni. Da smo uspjeli u svojim namjerama, ubijeđen sam da nas Španci ne bi nadigrali. Ostala je veliki žal”.

Ovdje svakako treba spomenuti da su igrači Željezničara propustili niz izglednih prilika koje su se redale u nizu, a lopta nije htijela u gol. Kao što to obično biva, stigla je kazna. Iz aktera ovog događaja i danas izlazi gorčina.



Emotivni ožiljak

Mnogi pamte gotovo svaki detalj famozne utakmice, a u to smo se uvjerili kada smo nazvali Refika Šabanadžovića koji je za naš portal rekao:

“Cijeli grad i Jugoslavija živjele su sa nama i za naše pobjede. Mi smo ostali kao jedini predstavnik bivše lige u evropskom takmičenju. Sjećam se da smo bili u karantinu na Stojčevcu. Sve smo preduzeli kako bi prošli u finale. Spomenuo bih još jedan detalj koji je jako bitan. Naime, tadašnji gradonačelnik Sarajeva obećao je da će svi kafići raditi 24 sata. U dolinu ćupova stigli su i svirači kako bi upotpunili slavlje”. Potom je na trenutak zastao, pa nastavio:

“Pamtim da je teško bilo doći do ulaznice. Čitava moja familija iz Crne Gore došla je na Grbavicu. Bilo je preko 20 hiljada gledalaca. Na samom terenu igrali smo fantastično. Činjenica je da smo u određenoj komociji uživali vodstvo 2-0. Sve je bilo u našim rukama i nogama. Vjerovatno smo u mislima već bili u finalu. I onda šok! Gol smo primili iz naizgled bezazlene akcije. Mrežu Škrbe pogodio je Cuhai, čovjek za kojeg su čuli svi navijači Želje. Za mene je ovo najtužniji dan u karijeri. Ostao je veliki ožiljak. Nakon završetka drame niko iz svlačionice nije izalzio dva ili tri sata. Bili smo utučeni. Svi smo šok proživljavali toliko emotivno da smo plakali, neki su jecali. Tuga je parala zrak. Vjerujem da ovaj detalj mnoge proganja i danas. Zaustavljena slika pogotka ne izlazi ni danas iz glave”.

Tada je Šabanadžović otkrio i skriveni plan:

“Žao mi je što jedna strašna generacija koja je napravila najveći uspjeh bh. nogometa nije igrala sa Realom. Htjeli smo to i zato smo bili još više razočarani i tužni. Madrižane je tada predvodio Butragenho i Sanches. Jedino što me donekle utješilo jeste rečenica našeg šefa Ivice Osima koji je rekao - Možda i nije loše što smo izgubili, jer će nas svi spominjati po ovome. Tako je i bilo. Gol Cuhaja uništio je godinu dana krvavog i poštenog rada. Nakon eliminacije i u prvenstvu smo padali na tabeli. Nismo se dugo oporavili.”

Za Željezničar su taj dvoboj igrali: Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšić, Bahtić, Škoro, Ćurić, Baždarević i Samardžija.

Iako ova priča nije završila happy end-om treba se prisjetiti, ne zbog nesretnog ispadanja, nego zbog najvećeg uspjeha bh. klupskog nogometa…

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: