{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Boris Dežulović: Miki Hajrović s aut-linije otrčao ravno u legendu

12.9.2013. u 21:54
6
116
Boris Dežulović: Miki Hajrović s aut-linije otrčao ravno u legendu
6
Boris Dežulović: Miki Hajrović s aut-linije otrčao ravno u legendu
Izet Hajrović (Foto: Klix.ba)
Zvao me u utorak u dva iza ponoći Klepo. Ne znate vi Klepu, Klepo je veliki hajdukovac i samo malo manji Bosanac. I ima taj običaj, zovne u gluho doba noći kad god igraju Hajduk ili Bosna i Hercegovina. Jesil, kaže, vidio Hajrovića? Jesam, rekoh, naravno da sam vidio, strašan gol. Na koga te, veli, podsjetio? Čuj, na koga? Samo na jednoga. Nema ih dvojica - piše Boris Dežulović u svojoj kolumni za Oslobođenje.
Sad će tome, za koji dan, tačno dvadeset godina: bio je septembar 1993., na Poljudu su igrali Hajduk i Dinamo, stadion pun ko lift, sedamsto hiljada ljudi na tribinama, gori more. Rezultat je bio 2:2, deset minuta do kraja, kad je jedan bezvezni aut za Hajduk, tamo blizu centra, trener Ivan Katalinić iskoristio da pozove iz igre Stipu Andrijaševića i podigne s klupe za rezerve mladog Milana Rapaića, koji je taman proslavio dvadeseti rođendan. Čekajući Andrijaševića, Miki je dva-tri puta skočio u mjestu, a onda lijeno utrčao na travnjak, prihvatio Hibićevu loptu iz auta, prešao jednog Dinamovog igrača, pa drugog, došao na dvadeset pet metara i ljevicom je nemilosrdno zakucao u Ladićeve rašlje. Trajalo je manje od osam sekundi.

Tih mitskih osam sekundi i dan-danas napamet zna svaki Hajdukov navijač stariji od hrvatske države. U tih osam sekundi Miki Rapaić je s aut-linije otrčao ravno u legendu, i tamo bogami odmah dobio državljanstvo. Eno ga i danas tamo.

Svaki navijač Hajduka koji je bio na utakmici pamti i drugi Rapaićev legendarni potez na toj utakmici. Još maločas stidljiva i talentirana mlada rezerva, a samo osam sekundi kasnije klupska legenda s licencom za zajebavanje, Miki se nakon gola i pozdrava Torcidi - vidio ja svojim očima - okrenuo prema treneru Kataliniću, mangupski pokazujući rukama da traži zamjenu. "Ja sam svoje napravio, jebite se, odoh sad na piće u Rafe."

Jedan je bio Miki Rapaić. Nakon te utakmice Hajduk se s njim prošetao kroz dva prvenstva i završio u četvrtfinalu Lige prvaka, u društvu Barcelone, Milana, Bayerna i Benfice, zaustavljen tek od onog strašnog Van Gaalovog Ajaxa, budućeg prvaka Evrope, sa sve Van der Sarom, Rijkaardom, Seedorfom, Davidsom, Overmarsom, Litmanenom, braćom de Boer i krvožednim Kluijvertom.

Eh, da, jedan je bio Miki. Zato je Klepi dvadeset godina kasnije i izgledalo kao da je neko pustio arhivsku snimku s Poljuda, samo što je netko grubom greškom Rapaića obukao u plavi dres, a Dinamo u bijele. A baš tako izgledao je sad već mitski gol Izeta Mikija Hajrovića u Žilini, gol za historijsku pobjedu i plasman na Mundijal u Brazilu, prvo valjda prvenstvo bilo čega u bilo čemu na koji će se plasirati bilo koja seniorska selekcija Bosne i Hercegovine.

A da to nije, jasno, evropsko prvenstvo u sjedećoj odbojci što će za koji dan početi u Poljskoj, ili svjetsko nogometno prvenstvo beskućnika, što je u toj zemlji održano prošlog mjeseca. Ili svjetsko prvenstvo u ribolovu za invalide, što je nekidan završilo u Čapljini.

Drugačije, uostalom, nije ni moglo. Sad to znamo.

Nije, naime, Izetu prvi put da u nacionalnom dresu kao rezerva ulazi pred kraj utakmice koja će završiti pobjedom na gostujućem terenu 2:1. Prije manje od godinu dana, lanjskog novembra, dok je Bosna i Hercegovina slavila spektakularno zatvaranje jesenskog ciklusa kvalifikacija s petnaest golova u četiri utakmice, mladi nogometaš Grasshoppersa još je nosio dres Švicarske, debitiravši u 83. minuti prijateljske utakmice u Tunisu i slaveći pobjedu od 2:1. Prije samo tri mjeseca, dok je BiH slavila spektakularno zatvaranje proljetnog ciklusa kvalifikacija s ukupno dvadeset tri gola u šest utakmica, mladi reprezentativac Švicarske još je u sjedište FiIFA-e pisao molbu gornjem naslovu da mu se odobri igranje za Bosnu i Hercegovinu i sve u nadi da će mu izaći ususret unaprijed zahvaljivao sincerely yours Izet tačka.

Ispala je to na kraju neviđena drama: čekajući u 77. minuti kod aut-linije da Misimović izađe iz igre, Izet Hajrović još je pred delegatom utakmice potpisivao formulare FIFA-e, na brzinu se, dok mu je pomoćni sudija pregledavao đonove kopački, fotografirao za registraciju u Nogometnom savezu BiH, zalijepio taksenu marku i pozdravio se s Misketom, pa otrčao na desnu stranu, izmijenio loptu s Ibiševićem i ljevicom je s dvadeset pet metara nemilosrdno zakucao u koš. Dobro, gol, ista stvar, ne bi je slovački golman Mucha obranio taman da je bio koš.

U tih pola minute Izet Miki Hajrović je s aut-linije otrčao ravno u legendu, i tamo bogami odmah dobio pravo nastupanja.

U euforiji nakon tog historijskog gola malo nepravedno se, međutim, zaboravilo i na Ermina Bičakčića, koji je sedam minuta ranije, kad je izgledalo da je sve gotovo, poravnao na 1:1 i tako načas bajku učinio mogućom, iako je i sam prije mjesec-dva u njemačkom Braunschweigu još kraj telefona nervozno čekao hoće li mu Vijeće ministara odobriti državljanstvo, i hoće li ga Sušić uopće zvati u Slovačku.

Dvojica mladih debitanata u reprezentaciji postigla su tako dva najvažnija gola u cjelokupnoj historiji Bosne i Hercegovine, BiH će tako na Svjetsko prvenstvo u Brazil s novim biometrijskim pasošima na ime Bičakčić i Hajrović, generacija devedeseta-devedeset prva, ravno s rezervne klupe, i to je, a ne nogomet - nogomet je najvažnija, ali ipak sporedna stvar – pouka cijele ove bajke.

Bosni i Hercegovini, ljudi, trebaju zamjene.

Da bi se igdje plasirala, da bi igdje išla, da bi se uopće pomakla, Bosni i Hercegovini trebaju Hajrović i Bičakčić, trebaju joj novi igrači. Valja konačno zahvaliti Izetbegoviću, Tihiću i Silajdžiću, valja zahvaliti i Dodiku, Radmanoviću, Bevandi, Lagumdžiji, Komšiću, Čoviću i Valentinu Inzku, valja raspustiti sve parlamente i Predsjedništvo i Vijeće ministara i svih četrnaest vlada, svima do posljednjeg uručiti pozlaćene tajvanske satove s ugraviranom posvetom, svečano im oduzeti pasoše i razvrstati ih po sanatorijima i zatvorima, pa pozvati natrag klince što su se iz Bosne razišli okruglim, bijelim dunjalukom.

Rezultat na semaforu izgleda, doduše, beznadan - onih neodlučenih 1:1 u Slovačkoj zvonka je radost prema neriješenom rezultatu u Bosni, gdje je trenutno 1:1:1 – ali vremena ima, još taman trinaest minuta.

Valja, shvatili ste, poslati na zagrijavanje Bičakčića i Hajrovića, valja mu zvati i brata Seada, i Anela Hadžića i Seada Kolašinca, valja dignuti s klupe debitante koji će ući sedamdeset i sedmoj minuti, uzeti loptu i zabiti gol. Bez kompliciranja, bez glasanja i nadglasavanja, bez koaliranja, integriranja, implementiranja, restrukturiranja, blokiranja i kurcu sviranja, samo uzeti jebenu loptu i potegnuti je s dvadeset pet metara, s parkinga, iz Pekinga, pa pod prečku - tri Muche jednim udarcem - te makar jednom odvesti zemlju dalje od svjetskih prvenstava za invalide i beskućnike, u četvrtfinale bilo čega u bilo čemu.

Makar jednom.

Pa da se u klupku slavlja okrenu prema treneru i mangupski pokažu rukama da traže zamjenu. "Mi smo svoje napravili, jebite se, odosmo sad na piće kod Kože."

Da nas, eto, išta lijepo ima barem na što podsjetiti - napisao je Dežulović u kolumni za Oslobođenje.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: