Amer Resumović živi "američki san": Fudbalske dane opet proživljavam trenirajući djevojčice
Resumović je nakon završetka kratke profesionalne fudbalske karijere otišao u Sjedinjene Američke Države i posvetio se radu sa djecom.
Na početku razgovora Amer je govorio o svojim fudbalskim počecima u ratnom Sarajevu.
"Odrastao sam u Hrasnom na Trgu Heroja, gdje sam proveo rat. Fudbal sam počeo da igram u Bosni i moj prvi trener kojeg se po lijepom sjećam je bio Mirza Hadžihasanović od kojeg sam mnogo naučio. Poslije Bosne sam imao privilegiju da učim od Salke Nikšića i Abdulaha Oruča u Sarajevu, te Ise Ahmetovića u Željezničaru", kaže Resumović, koji, iako je bio vjerovatno talentiraniji od mnogih koji su uspjeli u fudbalskoj karijeri, nije uspio postati veliki igrač.
"Sarajevski klubovi su tada bili, a kao što su i danas, rasadnik fudbalskih talenata. Mnogi moji saigrači u oba kluba su i uspjeli da nešto naprave od svoje karijere, a najbolji primjer za to je Edin Džeko. Nažalost, bilo je mnogo više majstora koji nisu imali tu sreću da ostvare svoj san. A bili su baš to, fudbalski majstori".
Mamić ga odveo u Dinamo
O talentu nekadašnjeg lucidnog veznjaka dovoljno govori da je bio u omladinskim reprezentacijama Bosne i Hercegovine, a zapazio ga je i Zdravko Mamić koji ga je doveo u Dinamo.
"Kao omladinac sam imao sreću da igram za omladinske selekcije Bosne I Hercegovine. Kao kadetski reprezentativac pod vodstvom mog menadžera Zdravka Mamića sam otišao u Zagreb i proveo godinu dana u Dinamu. Sobu sam dijelio sa slavnim Duduom, Eduardom da Slivom, kojem nije dugo trebalo da se proslavi. Nažalost, ja sam svoje šanse prokockao i nisam iskoristio priliku da postanem fudbaler kakav sam možda i mogao da budem. Ipak, na kraju sam uspio kao senior odigrati nekoliko godina u Hrvatskoj i kod nas u Bosni. Prestao sam igrati sa 23 godine i pridružio se klubu 'propalih fudbalera'. Ponekad bih briljirao na terenima sarajevskih termina i 'oživio' kad bih čuo raju kad kažu 'vidi ga, sve joj zna, mogao je postati igrač, ali nije htio'", kaže Amer.
Priliku da nastavi sa fudbalom, ali na drugi način, dobio je sasvim slučajno.
"Moji roditelji su poslije rata otišli u penziju. Bilo je veoma teško preživljavati i brinuti se o meni i mojoj maloj sestri od njihove penzije. Počeo sam da zarađujem tu i tamo pomalo, ali kad je 'Drina' poskupjela, to malo džeparca bi nestalo za dan. Tako sam počeo da 'kopam' da nađem način se 'ispalim' i predam papire za bilo gdje. Morao sam ići dalje i tražiti posao jer nije bilo budućnosti za mene u Sarajevu, a ni pomoći mojoj porodici", priča Amer.
Upornost se isplatila
Igrom sudbine upoznao je svoju sadašnju suprugu, Amerikanku Katie.
"U Sarajevu ima dosta stranaca koji tu žive i rade. Radio sam kao konobar u jednom kafiću kod Vječne vatre i 2007. godine upoznao sam nekoliko djevojaka koje su došle u Sarajevo na godinu dana. Zadnjih dva mjeseca njihovog boravka u Sarajevu moja današnja supruga i ja smo se počeli 'družiti' malo ozbiljnije. No, ona se potom vratila u SAD i nije bila upoznata sa dobrim starim dijasporskim običajem 'poslat ću papire'. Rekla mi je da je bilo lijepo dok je trajalo i da ćemo se vidjeti kad se vidimo".
No, Amer nije dozvolio da se na tome sve završi.
"Družio sam se sa jednim Amerikancem koji mi je postao veoma dobar prijatelj i pomogao mi je i platio da preko njegove organizacije dobijem vizu na šest mjeseci i dođem u Ameriku 2008. godine. Igrom slučaja i na moju sreću, njegova organizacija i moja američka destinacija je bila Atlanta, gdje je moja današnja supruga dobila posao po povratku u Ameriku. Oženio sam se, ostao i počeo raditi. Prvih sedam godina sam radio u industrijskoj prodaji preko dana, a navečer sam trenirao djecu. Ove godine sam dobio posao tehničkog direktora u klubu Carolina, te sam odlučio da napustim sve ostalo i posvetim se samo fudbalu", kaže Amer, koji sa Katie ima sina Aleka.
"Svoje fudbalske dane opet proživljavam trenirajući omladinu. Radim sa svim uzrastima dječaka i djevojčica, ali najviše vremena provodim trenirajući curice. Moram priznati da me ženski fudbal u potpunosti očarao i želja sa kojom curice igraju fudbal, posvećenost treningu i utakmici je nešto što je za mene fascinirajuće. Iz tog razloga sam uvijek uživao trenirajući curice i najviše svog vremena sam posvetio ženskom fudbalu. Kao rezultat mog rada sa jednim od naših ženskih timova i njihovog uspjeha na regionalnom nivou, došla je i nagrada za trenera godine u 2016. godini u saveznoj državi Južna Karolina. Zaista sam sretan zbog te nagrade i ponosan da kao trener predstavljam Bosnu I Hercegovinu na najbolji mogući način", kaže Resumović koji dodaje kako širom SAD-a, u kojem je ženski fudbal najrazvijeniji na svijetu, ima naših uspješnih trenera i da se nada da će neko od njih dobiti priliku da radi sa nekom od bh. selekcija.
Čeka poziv iz NS BiH
"Nisam ni prvi, a nadam se ni posljednji trener u Americi koji našu zemlju predstavlja kao uspješan trener. Muhamed Fazlagić, Tony Franković, Sejo Gruda i Alen Kudumović sa mnogo uspjeha vode klubove u Americi i poznati su treneri u regionu. Deni Ismailovć je najuspješniji trener u ženskom fudbalu u saveznoj državi Tennessee i ove godine proglašen je za trenera godine. Mi imamo zaista mnogo fudbalskih znalaca širom svijeta. Nadam se da bar u ženskom fudbalu neka od ovih imena jednog dana će dobiti priliku da pomognu našim selekcijama. Naš savez treba da zna da smo mi tu da pomognemo i da na nas uvijek mogu računati", poručio je Resumović.
