Boltov i Phelpsov oproštaj od Igara: Po čemu ćemo pamtiti najbrže ljude u vodi i na zemlji

"Bio sam zaista u katastrofalnom stanju ne želeći više da živim", kazao je Phelps. U pomoć je priskočio njegov veliki prijatelj Ray Lewis, bivši igrač američkog fudbala koji je cijelu karijeru proveo u Baltimoreu, gdje je Phelps rođen.

Lewis i bliski prijatelji savjetovali su Pheplsa da ode u The Meadows, centar koji služi za reahabilitaciju i nalazi se u pustinji u Arizoni. Tamo je Phelps pokušavao pronaći sebe, svrhu života, neku drugu dimenziju uz koju će shvatiti zašto vrijedi živjeti i da sve medalje koje je do tada osvojio ne smiju prezasititi njegov duh.

"Shvatio sam da postoji veća snaga od mene, da postoji svrha"

"Kada dođete do najniže tačke u svom životu, mislim da ste otvoreni za mnoge stvari. Da pokušate nešto promijeniti i vratiti se na pravi put. Odustajao sam...", opisuje Phelps koji je veliku inspiraciju pronašao u knjizi "Život vođen sa svrhom", a tu knjigu poklonio mu je Lewis.

"Tada sam shvatio da postoji snaga veća od mene i da za mene postoji svrha na ovoj planeti", rekao je Phelps.

Tada je riješio i najveći problem njegovog života, ono što ga je neprestano mučilo i zbog čega mu utjehu nisu mogle dati sve osvojene medalje do tada - otac. Naime, njegovi roditelji razveli su se dok je imao devet godina i bol svoje majke proganjala je Michaela. Pomirenje je stiglo upravo tokom boravka u centru The Meadows.

Poslije toga, poslije rehabilitacije krenuo je u pohod na Olimpijske igre u Rio de Janeiro.

Najveći olimpijac svih vremena

"Bio sam sposoban ra radim neke vježbe koje nisam mogao raditi prije osam godina. Neke sam radio bolje", opisuje Phelps.

Ostatak priče je manje-više poznat. Pet novih zlatnih medalja i jedno srebro osvojeno u Riju lansirali su Phelpsa na vrh Olimpa. Tamo je sam i bez konkurencije.

Jedna priča uz sve ovo nudi još jednu ljepotu Pheplsove karijere. Oprostio se osvajanjem zlata u štafeti, ali srebro koje je osvojio u Brazilu bila je njegova posljednja medalja kada je plivao sam. Ispred njega bio je Joe Schooling iz Singapura, 21-godišnji dečko koji je svojoj zemlji donio prvo zlato u historiji. A zašto je Schooling u svemu ovome interesantan? Naime, njegov uzor je Phelps i ovaj dvojac sreo se prije osam godina kada je Schooling imao 13 godina. Skupa su se družili u Singapuru prilikom trening kampa pred Olimpijske igre u Pekingu na kojima je Phelps osvojio osam zlatnih medalja.

8yrs ago, young Joe Schooling
met his hero Mike Phelps.
At #Rio2016 he beat him
Phelps keeps his winning smile! pic.twitter.com/FLr3odccfB

— BU Pardee School (@BUPardeeSchool) August 13, 2016

Munja

Usain Bolt je rođen 21. avgusta 1986. godine i na dan zatvaranja Olimpijskih igara u Riju proslavio je svoj 30. rođendan. Prirodni talent koji je od ranih tinejdžerskih dana nagovještavao velike stvari ostat će upamćen kao najveće ime atletike.

Osvojio je maksimalnih devet zlatnih medalja na tri olimpijske igre (2008., 2012. i 2016.) u disciplinama na 100, 200 i štafeti 4x100 metara. U sve tri discipline drži rekord. Na 100 metara rekord iznosi 9,58 sekundi, na 200 metara rekord je 19,19 sekundi i u štafeti 4x100 rekord iznosi 37.04 sekundi.

Njegov put je zanimljiv po tome što je na svojim prvim Olimpijskim igrama u Atini 2004. godine ispao kvalifikacijama gdje je bio peti u svojoj grupi, a trčao je utku na 200 metara. Iako je imao samo 17 godina za njega je to bilo razočaranje, ali možda i najbolja stvar koja mu se desila, jer je odlučio trenirati još jače.

O Boltovoj karijeri teško je pričati u kontekstu koračanja kroz teške trenutke i kroz borbu sa "duhovima". Jamajčanin je, jednostavno rečeno, neviđeni prirodni talent spojio sa kvalitetnim treninzima i napravio to što je napravio.

"Od 2001. godine sam znala da će Usain Bolt napraviti nešto spektakularno. Zaista me to nije iznenadilo. Samo je bilo pitanje kada će to uraditi i kakvo će vrijeme istrčati", kazala je o Boltu njegova zemljakinja Juliet Cuthbert koja je osvojila srebrene medalje na 100 i 200 m na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine.

"Kada je istrčao 19,19 na 200 metara to je bilo nakon četiri runde utrka na 100 metara i tri runde na 200 metara. Morate se toga sjetiti", opisuje Cuthbert Boltov uspjeh na Svjetskom prvenstvu u Berlinu 2009. godine kada je postavio rekorde na 100 i 200. metara.

Svojim uspjehom pomakao je granice svih drugih konkurenata koji su shvatili da mogu još bolje. Kada su vidjeli da neko može trčati ispod 9,6 sekundi, to im je unijelo samopouzdanje bez obzira što su znali ko je broj 1.

"Pitate se šta radite na stazi pored njega"

"Pomakao je granice za sve. Kada vidite nekoga da trči 9,5, onda sebi kažete da je moguće", govori Asafa Powell, čovjek koji je prije Bolta bio vlasnik svjetskog rekorda sa vremenom 9,74.

Posebno je interesantno gledati Bolta kako trči u kvalifikacijama i u polufinalima gdje sa takvom lakoćom osvaja prva mjesta dok ostali kranjim naporom grabe za plasmanom u finale.

"Čovječe, koji je problem? Kako trčiš tako brzo? Šta je pogrešno kod mene?", šalio se Kim Collins, osvajač zlata na Svjetskom prvenstvu 2003. godine na 100 metara, pojašnjavajući kvalitete Bolta. "Kada neko to radi tako lagano, vi zaista preispitujete svoje vrline i svoju prisutnost na stazi", dodaje Collins.

Lako to izgleda kada Bolt trči. Zemlja stane, svi ušute, ptice prestanu letjeti, on odrati svojih devet i nešto sekundi ili 19 i nešto sekundi, osvoji zlato, nagne se na jednu stranu sa pogledom i rukama usmjerenim u suprotnom pravcu. I slavi.