Finska
0

Gradi se nuklearni bunker koji će trajati 100.000 godina

Sarajevo-x.com
Veliko pitanje modernog doba je šta učiniti sa nuklearnim otpadom. Taj radioaktivni materijal veoma je otrovan, ali u Finskoj vjeruju da su pronašli rješenje.

Prvo svjetsko odlagalište nuklearnog otpada "Onkalo" veliki je sistem podzemnih tunela. Gradi se od čvrstih stijena koje su namijenjene da traju najmanje 100.000 godina, saznaje CNN.

"Prema našem zakonu, moramo se riješiti nuklearnog otpada u okviru finskih granica", objašnjava Timo Seppala iz Posive, kompanije koja gradi bunker. "Također je važno da naše rješenje osigura nadzor i upravljanje i budućim generacijama."

Lokacija na kojoj se nalazi odlagalište je u Olkiluotu, oko 300 km sjeverozapadno od Helsinkija.

Na konceptu izgradnje ovog objekta radi se još od 1970-ih, a očekuje se da će se otpad u njemu moći odlagati 2100-ih godina. Nijedan od 40 radnika koji su danas angažovani na projektu neće doživjeti njegov završetak.

Bunker će biti dug skoro osam kilometara, a dubok i do 500 metara.

"Stigli smo do konačne dubine odlagališta, a to je oko 420 metara", rekao je Seppala. "Otpad će biti osiguran sistemom mnogostrukih barijera od čelika i betona, a nalazit će se u bakrenim posudama otpornim na koroziju, sa zidovima debelim pet centimetara. Ove posude onda će biti deponovane u glinu, tako da će biti stvorena tampon zona protiv bilo kakvih geoloških pokreta i bit će spriječeno miješanje tekućina."

Nijedna druga zemlja nije došla ovako daleko u sličnim projektima, tako da će Finci predstavljati primjer kako se treba raditi.

Ukupni troškovi odlagališta procjenjuju se na tri milijarde eura, a novac se prikuplja još od 1970-ih godina.

O projektu Onkalo snimljen je i dokumentarni film "Into Eternity", danskog režisera Michaela Madsena, u kojem se postavljaju i neka filozofska pitanja.

"Mene je zanimalo šta oni koji su osmislili Onkalo misle o ideji od 100.000 godina. Šta to govori o našoj civilizaciji, kada gradimo nešto što će trajati i onda kad svi budemo mrtvi i zaboravljeni", prokomentarisao je Madsen za CNN.

Pokrenuta je i rasprava kako osigurati da Onkalo bude zapamćen i kada svi sadašnji jezici budu izumrli, pa je bilo ideja da se kreiraju slikovni opisi. Istovremeno, neki tvrde da treba pustiti da bude zapečaćen i zaboravljen. Ipak, postoji strah da će buduće generacije kopati, nesvjesne šta se nalazi ispod.

Seppala vjeruje da Madsen pretjeruje. Kaže da cijeni njegov rad kao umjetničko djelo, ali da su predstavljene posljedice preuveličane.

"Film nudi utisak da bi otvaranje Onkaloa bilo kao otvaranje Pandorine kutije", dodaje Seppala. "U stvarnosti bi samo nekoliko ljudi bilo izloženo radijaciji. To ne bi bila globalna katastrofa."

Madsen se ne slaže s tim, već ističe: "U Sjedinjenim Američkim Državama kažu da bi toliko toksičan otpad poput onog u Onkalou trebalo držati u odlagalištu milionima godina. Otvoreno je pitanje koliko dugo ga treba čuvati da bismo bili sigurni? Kad počnemo razgovarati o ovim vremenskim okvirima, shvatimo da ne znamo."