U Ustavu SAD-a iz 1787. godine ne spominje se obrazovanje, pa je zadatak uspostave škola pripao državama i brojnim školskim okruzima unutar pojedine države, izvještava VoA.
Profesor Jeffrey Mirel, sa sveučilišta Michigan, kaže kako je to značilo da u Americi nikada neće postojati jedinstven sistem za obrazovanje djece. Tome dodaje da je danas, s 93 hiljade javnih škola rasprostranjenih po 50 država i njihovim školskim okruzima, američki obrazovni krajolik vrlo raznolik.
"Ono što danas imamo je 50 različitih sistema u pojedinim saveznim državama i 15 hiljada sistema unutar država, što je potpuno drugačije od Evrope ili Azije, gdje su ti sistemi strogo centralizirani pod ministarstvom obrazovanja u glavnom gradu", kazao je Mirel.
U ranim danima uglavnom ruralne Amerike nastava se održavala u oskudnim kućama koje su služile kao škole, i to ponajčešće samo za vrijeme zime. Ostatak godine djeca su provela radeći na obiteljskoj farmi ili u trgovini svojih roditelja u gradu. Izvjesni Horace Mann, dužnosnik u Masačusetsu, 1837. godine uvjerio je svoju državu da finansira šestomjesečnu nastavu u javnim školama.
Diane Ravitch, historičarka sa Sveučilišta New York, kaže: "On je podnio brojne izvještaje ministarstvu prosvjete svoje države, u kojima je naglašavao da što se više djeca jedne zajednice obrazuju, tim će više to zajednici biti od dugoročne koristi, te da se stvaranjem obrazovanog stanovništva stvara bogatstvo za cijelu zajednicu."
Otada se jedinstveno javno obrazovanje proširilo po cijeloj zemlji. U doba kada su Sjedinjene Države primile 22 miliona imigranata, između 1890. i 1925. godine, škole su bile faktor koji je poput ljepila držao društvo zajedno, kaže Jeffrey Mirel: "Djeca tih imigranata mahom su pohađala javne škole u velikim gradovima i time stekla naobrazbu koja im je pomogla da se prilagode životu u Novom svijetu, kao i anglo-američkoj kulturi SAD-a."
Školama u velikim gradovima dodiijeljeni su najbolji i najbolje plaćeni učitelji, te najnoviji udžbenici i oprema. Međutim, kako kaže profesor Mirel, u drugoj polovini prošlog stoljeća ove su škole prolazile kroz brze i nepovoljne promjene koje su oslabile cijeli sistem i učinile ga primjerom nedjelotvornosti, neposlušnosti, i često finansijski upropaštenih javnih škola. Nažalost, na tom polju nema puno dobrih vijesti.
“Javne škole u gradovima i dalje su zagušene problemima”, dodaje profesor Mirel. Nazadovanje je počelo masivnim “bijegom” u predgrađa: prvo su otišli bijelci koji su se protivili ukinutoj rasnoj segregaciji u školama, nakon odluke Vrhovnog suda 1950. godine. Kasnije su se crnci srednje klase i hispanici - u potrazi za boljim školama - također iselili iz središnjih jezgri gradova.
Budući da se javno školstvo uglavnom finansira odvajanjem iz poreza na imovinu, okruzi siromašnijih gradova imali su manje novca. A u njihove zapuštene škole učenici su unijeli neke karakteristike društvenog propadanja okolnih zajednica te ravnodušnost prema učenju.
Diane Ravitch, međutim, kaže: "Tamo ćete naći nevjerojatno predane učitelje i direktore koji djeci u školama omogućuju sigurno utočište. A moraju se boriti sa strašnim problemima – djecom s poteškoćama u razvoju, zlostavljanom djecom, i onom koja ne pohađaju nastavu redovito."
Odlučan u nastojanju da izjednači neravnotežu u kvaliteti između propadajućih gradskih škola s učenicima uglavnom crnačke populacije i dobro opremljenih, uglavnom “bijelih” škola u predgrađima i ruralnim područjima, savezni sud je naložio da se brojne učenike odvodi u škole autobusom – ponekad dosta daleko – kako bi se škole rasno integrirale.
Ovo je, međutim, provociralo daljnji takozvani "bijeg bijelaca" te formiranje novih, privatnih škola koje ne podliježu vladinoj kontroli. A time su ponovno u brojnim gradskih školama ostali uglavnom crnački i hispanski studenti. Savezna vlada je 1965. godine počela ulagati u javno obrazovanje, osobito u finansiranje programa za djecu s tjelesnim i poteškoćama u učenju.
Budući da novac iz savezne blagajne predstavlja oko deset posto budžeta javnih škola, vlada je postavila određene zahtjeve u osnovnom nastavnom planu. U nastojanju da poboljšaju rezultate u čitanju i matematici, škole su pristale na sve veći broj standardiziranih testova.
No, Diane Ravitch kaže da je to samo proizvelo suprotnu reakciju: "To je kao da kažete da vaše zdravlje možete izmjeriti jedino toplomjerom, a postoji niz drugih mjera koje su isto tako važne. Nećete postati zdraviji ako samo neprestano mjerite svoju temperaturu."
Stoga brojni roditelji traže smanjeni naglasak na testove, a posvećivanje više pažnje drugim osnovnim predmetima poput glazbe, povijesti i umjetnosti.
Jeffrey Mirel i Diane Ravitch se slažu da je potpuno državni sistem obrazovanja u SAD-u nezamisliv s obzirom na utjecaj i gorljiv ponos roditelja i djelatnika u lokalnim školama. No, da bi djeca i u bogatim i u siromašnim školama bila jednako uspješna, te da bi američki učenici bili u rangu sa zemljama u kojima su škole centraliziranije, tvrde oni, potrebna je neka vrsta koherentnog, jedinstvenog nastavnog plana.
Oni, kao i mnogi drugi pedagozi, smatraju da bi se Amerika trebala vratiti osnovama, ali ne samo testovima, matematici i vještini čitanja, već nastavnom programu obogaćenom općom umjetnosti, glazbom, zemljopisom, kvalitetnim knjigama i nastavom o građanskim pravima.
Najveće greške koje ljudi čine tokom seksa: Zbog njih ne postižete zadovoljstvo
Bingo City Centar se otvara sutra na Ilidži: Evo šta nudi novi tržni centar u Sarajevu
