Već duže vrijeme Francuska nosi etiketu zemlje u kojoj se nalazi najveći broj mršavica. Studija je pokazala da je čak 6,7 procenata Francuskinja ‘opasno’ mršavo.
Statistički podaci govore da Francuskinje imaju i najmanji indeks tjelesne mase (BMI), a rezultati sprovedene ankete su pokazali da one i dalje nisu zadovoljne svojom težinom, te žele biti mršavije.
“Više od polovine Francuskinja se osjeća pretilim, no smatram da je taj osjećaj stvoren pod pritiskom muškaraca da žene ‘moraju’ biti mršave, jer naprimjer kada Francuskinja koja se osjeća gojaznom otputuje u Sjedinjene Američke Države, definitivno će prestati smatrati da je pretila”, kazao je dr Thibaut de Saint Pol, naučnik sa francuskog nacionalnalnog Instituta za demografiju.
I dok mršave Francuskinje žive u ubijeđenju da su gojazne i da još trebaju smršati broj Britanki, Španjolki i Portugalki koje sebe smatraju mršavicama premašuje broj onih koje zaista to jesu.
Britanke imaju najveći indeks tjelesne mase (BMI) čak 26,2. BMI predstavlja odnos težine i visine tijela, a računa se tako što se tjelesna masa osobe podijeli sa visinom. BMI ispod 18, 5 se smatra opasno niskim, dok su osobe se indeksom tjelesne mase većim od 25 ‘krupne’, a one čiji BMI iznosi 30 su pretile.
Francuska je jedina zemla gdje su i žene i muškarci normalne težine, ali i zemlja gdje je čak pet procenata žena premršavo.
Indeks tjelesne mase Francuskinja iznosi 23,2 procenta u prosjeku, dok Britanke imaju najveći BMI, a slijede ih Austrijanke, Njemice i Dankinje.
Kada je riječ o muškarcima, najmanji indeks tjelesne težine imaju Francuzi. Britanci su treći po pretilosti, a ispred njih se nalaze Grci i Finci.
Mađutim, tjelesna težina ne brine muškarce koliko i žene.
“Muškarci koji su mršavi više kritiziraju svoje tijelo i nastoje se udebljati, ali kada su pretili ne vide u tome problem”, kazao je de Saint Pol, dodajući da je kod žena upravo suprotno. One se osjećaju ugodno kada su mršavije i više no što treba da budu, te čim dobiju koji kilogram viška počinju brinuti o tome.
Sprovedena studija je objavljena u britanskom listu 'Populations and Societes'.
