Na skijanju u La Plagneu (Francuska), Stewarta je lavina survala sa litice visoke 60 metara. U padu je slomio kičmu i bio je paralizovan od struka naniže. Nekadašnjem snowboard instruktoru ljekari su rekli kako nikada više neće hodati i proveo je mjesece u bolnici, a zatim u invalidskim kolicima.
Stewart se nije mogao pomiriti sa sudbinom i odlučio je da se bori. Napredovao je toliko da se sada priprema za penjanje na planinu koja ga je slomila, ali tek nakon što završi Ironman triatlon, utrku u kojoj mora preplivati 3,86 km, biciklom preći 180,25 km, a zatim izdržati maraton od 42 kilometra.
"Razmišljao sam i odlučio da se ne želim predati. Morao sam opet biti atleta i počeo sam vježbati", rekao je Stewart i dodao kako je fizička sposobnost uvijek bila bitan dio njegovog identiteta.
Svi ljekari koji su ga pregledali rekli su mu da nema šanse za rehabilitaciju, ali on jednostavno nije želio da im povjeruje. Počeo je neumorno vježbati i polako je počeo pokazivati znake napretka. Shvatio je da ispod koljena nema osjećaja, ali da njegovi kvadricepsi primaju signale iz mozga. To je značilo da može vježbati i ojačati mišiće.
Uspio je ustati iz kolica i hodati, doduše uz pomoć štaka. I dalje nije u stanju da kontroliše mišiće gluteusa, važne za nezavisno kretanje i ravnotežu, niti ima osjećaja ispod koljena. Ipak, uz pomoć karbonskih proteza ispod koljena, koje ga drže uspravnim, Stewart je počeo da hoda.
Nakon nesreće, Stewart se okrenuo tenisu u kolicima i takmičio se na britanskim šampionatima prošle godine. Naučio je i da pliva bez pomoći nogu te se kvalifikovao za paraolimpijski tim. Međutim, malo prije početka Paraolimpijskih igara, njegovo stanje se još više popravilo, što ga je dovelo u kategoriju takmičara sa manjim onesposobljenjima, koji su ostvarivali puno bolja vremena, za šta nije uspio da se pripremi. Nije dozvolio da ga to zaustavi i krajem prošle godine je otišao na prvo skijanje nakon nesreće. Ubrzo je počeo dostizati tolike brzine da ga je kanadski olimpijski tim pitao da se na narednim Zimskim olimpijskim igrama takmiči za njih.
Stewart se sada priprema za takmičenje IronSpine, ekvivalent Ironman triatlonu za ljude sa onesposobljenjima. Udaljenost od 3,86 km može preplivati za nevjerovatnih sat i 20 minuta. Sada ga očekuje vožnja bicikla duga 180,25 km, nakon čega će hodajući preći 42 kilometra.
IronSpine takmičenje pomoći će mu da prikupi novac za dvije humanitarne organizacije, Spinal Research i Wings For Life, koje rade na pronalasku lijeka za povrede kičme. Tvrdi da je svjestan da njemu to neće pomoći, budući da se pomirio sa činjenicom da nikada neće vratiti osjećaj u donjem dijelu tijela, ali da se nada da će moći pomoći nekoj mladoj osobi koju je zadesila slična sudbina.
Konačni Stewartov cilj je odlazak na francusku planinu i suočavanje sa mjestom na kojem je doživio nesreću.
Njegova fizijatrica tvrdi da je Stewart snagom volje i uz podršku njegove djevojke Katie Houlbrook uspio nešto što je medicina smatrala nemogućim.
"Uvijek sam vjerovao da ću hodati i uspio sam. Sada mi ostaje još samo jedan problem - penjanje. Vježbao sam u Alpama, ali zbog snijega nisam uspio doći do mjesta nesreće. Strah me da me planina opet ne pobijedi. Ne želim opet izgubiti", kaže Stewart.
Jedna od najvećih historijskih misterija riješena: Naučnici pročitali spis star 2.000 godina
