Išik je do danas imala 24. izložbe svojih radova u gradovima poput Ankare, Istanbula, Adijamana, Sivasa itd. Danas 26-godišnja Ajše, koja radi kao operater u pozivnom centru, kaže:
"Imala sam pet godina i vjerovatno sve shvatala kao igru. Igrala sam se u blizini kombajna koji mi je odrezao obje ruke. Ne mogu se tačno sjetiti tog trenutka, ali su mi oni koji su me odveli u bolnicu ispričali da sam bila u šoku. Nakon 20 dana boravka u bolnici, otac mi je donio balone. Nisam ih mogla uhvatiti rukom i tek onda sam shvatila da nemam ruku."
"Škola je bila u našem selu. Bilo nas je jako malo. Ja sam bila jedina osoba sa invaliditetom. Sjećam se da sam imala dosta problema sa tim što sam jedina koja ima ovakve teškoće. Kada je vidjela da veoma teškom podnosim to što nemam ruke, mama me je naučila da se služim nogama umjesto ruku", izjavila je Išik.
"Ljudi nikada ne bi trebali da izgube nadu u život", kazala je na kraju razgovora za agenciju Anadolija Ajše Išik.