Rođen kao Slobodan A. Kovačević (A je prvo slovo imena njegovog oca Adema), u raji je ubrzo postao poznat kao Bodo.
Svestrani i talentovani mladić završio je arhitekturu, volio je slikarstvo, ali je ipak preovladala ljubav prema muzici i gitari.
Muzičku karijeru počeo je kao pjevač još tokom srednjoškolskih dana, a tek kasnije je počeo svirati gitaru kod profesora Mile Praljka.
Ozbiljnije muzičke korake napravio je kao gitarista benda Lutalice, a od 1965. godine sa Indexima počinje zvjezdanu karijeru.
Neke od najvećih hitova Indexa poput Plime, Negdje na kraju zatišja ili Modre rijeke potpisuje upravo Bodo Kovačević.
Bodo je sarađivao i sa mnogim drugim izvođačima, a radio je i na projektima nevezanim za pop i rock muziku. Između ostalog, svirao je gitare i učestvovao u aranžiranju prvog i jednog od najboljih, po mnogima zapravo i najboljeg albuma Josipe Lisac, "Dnevnik jedne ljubavi" iz 1973.
Svojim prepoznatljivim potpisom obilježio je muzičku temu za ceremoniju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Posljednje dvije godine života bio je muzički producent projekta BH Eurosong. Sa Sinanom Alimanovićem je svirao u njegovom jazz kvintetu.
Napisao je više od 300 kompozicija, najviše za Indexe, a zatim i za pozorišne predstave i druge autore.
Za svoj je rad nagrađen Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva i estradnom nagradom Jugoslavije. U njegovu počast u nagradi Davorin od 2006. godine dodjeljuje se Nagrada Bodo Kovačević za gitaristu godine.
Ipak, najveću nagradu su dobili građani Sarajeva i ljubitelji muzike širom nekadašnje države koji su imali priliku uživati u njegovoj muzici.