Te emocije bile su jasno vidljive i na licu Sakiba Jakupovića, bh. muzičara koji je zajedno sa Mary u aprilu ove godine nastupao u Queensu u New Yorku u okviru obilježavanja 10. godišnjice bosansko-američkog udruženja građana, piše Jelena Kopanja, dopisnica FI2W, projekta u okviru kojeg se prikupljaju imigrantske priče.
U ponoć su se zahvalni gosti okupili kako bi Sherhartovoj lično zahvalili na dolasku. Mnogi od njih bili su stariji Bosanci i Hercegovci, muškarci i žene svjesni svog lošeg engleskog, ali željni da izraze svoju zahvalnost.
Iako je sevdalinka pjesma o ljubavi, za Bosance i Hercegovce koji žive van svoje zemlje njom dominira jedan osjećaj - nostalgija.
"Sevdah u dijaspori poprima novo značenje", kaže Sherhartova, inače predsjednica organizacije "Sevdah North America" posvećene očuvanju i proučavanju ove vrste muzike. "Ona je most prema vremenu kad su bili sretniji, most prema kući, most prema njihovoj djeci s kojom više nisu toliko povezani."
Za Mirzu Bašića, harmonikaša koji živi u Londonu, nostalgija sevdaha jača je od patnje.
"Nedostaju mi ćevapi na Vrbasu u mom rodnom gradu", kaže nekadašnji član grupe "London Sevdah". "Sevdah je jedna od stvari koja me čini bližim tome, emocionalno i mentalno."
Bh. dijaspora nakon četverogodišnjeg rata u BiH postala je izuzetno velika.
"Čak i kad nema tuge, tuga je prisutna, čak i bez oplakivanja, čuje se elegična nota", pisao je Vladmiri Dvorniković 1917. godine. "Bilo da su pravoslavci, muslimani ili katolici, svuda i uvijek je isto, monotona i očajna pjesma na rubu je suza."
Kelly Marshall, Amerikanka čiji je otac bio Hrvat, sjeća ga se dok je svirao sevdalinke.
"Mnogi imigranti koji su napustili Jugoslaviju i došli u Ameriku bili su tužni, patili za svojom zemljom, prijateljima i rodbinom. Ta melanholija i nostalgija prenosila se na njihovu djecu i potomke koji su ovdje", kaže Kelly. "Iako je moj otac ovdje došao sa tri godine, znao je satima sjediti u dnevnoj sobi slušajući muziku bez riječi."