Miroslav Ilić: Turbofolk je rušenje temelja narodne muzike
Nema tu posebne formule, jer da ima vjerovatno bi je svi slijedili. Mislim da ljudi u onome što radim prepoznaju autentičnost i iskrenost, te da je to jedini razlog zbog kojeg se moja muzika sluša sve ove godine. Kao umjetnik sam odan zanatu, a prije svega publici. Često znam reći da kada se svemu tome doda i Božija volja sve dođe na svoje.
Da li su Vaše pjesme autobiografske i koja Vam je najdraža?
Meni je najdraža "Rastanka se našeg sećam", ali da me pitate zašto, to ne znam objasniti, jednostavno je volim. Zanimljivo je da nijedna od mojih pjesama nije autobiografska i nijednu od njih nikada nisam poručio. Ja sam na sve pjesme, koje su kasnije postajale hitovi, jednostavno reagovao. Nakon što mi je ponuđena, rekao sam ja to želim ili ne. Tako sam i odbio mnogo pjesama za koje sam znao da će biti hitovi, ali one jednostavno nisu bile za mene.
Recite nam jednu od njih?
Jao, ima ih mnogo, ali evo recimo poznati hit Marinka Rokvića "Svađalice moja mala". Ta pjesma mi je nuđena, ali se ja u njoj nisam pronašao. Marinko ju je fantastično otpjevao i postala je mega hit. Mislim da ju je on otpjevao puno bolje od mene.
Povodom 40 godina karijere najavili ste veliku balkansku turneju. Gdje planirate održati koncerte i kada Vas možemo očekivati u Sarajevu?
Ta turneja će početi 8. marta u sportskoj dvorani Borik u Banjoj Luci i trajat će tokom čitave 2012. godine. Za 30. i 31. mart zakazani su veliki koncerti u Skoplju, a onda slijede i u ostalim gradovima. Termini još nisu utvrđeni, ali su planirani koncerti u Sarajevu, Ljubljani, Zagrebu, Mostaru, Podgorici, Nišu, Sofiji, Temišvaru i još nekim gradovima. Završetak te velike turneje, povodom četiri decenije rada, bit će 10. decembra 2012. godine u Beogradskoj areni.
Postoji li najdraži koncert u Vašoj karijeri, odnosno nastup koji ćete vječno pamtiti?
Naravno! To je koncert iz 1983. godine u Mostaru i njega ću dok živim pamtiti kao nešto posebno. Taj dan u gradu na Neretvi vladala je prava groznica i sve je bilo u znaku mog koncerta. Imao sam utisak da cijeli grad pominje samo moje ime. Nakon toga prepun stadion Pod Bijelim brijegom i sva ta atmosfera. Definitivno, to je bio nastup koji je za mene bio nešto posebno i neponovljivo, ljutio se neko na ovo što rekoh ili ne.
Kako gledate na stanje narodne muzike danas? Da li je ono bolje ili lošije nego prije dvije, tri ili četiri decenije?
Suštinska razlika između današnjeg folka i narodne muzike koja se slušala prije rata u bivšoj Jugoslaviji je u tome što je to nekada bila zabava, a danas je isključivo novac. Često me kritikuju zbog pljuvanja turbofolka, pa ću samo reći da je to za mene rušenje temelja narodne muzike.
Uz sve Vaše hitove bili ste prepoznatljivi po pjesmi "Jugoslavijo", koju ste otpjevali u duetu sa Lepom Brenom. Šta je za Vas značila bivša drzava?
Jugoslavija je bila moja domovina. Rodio sam se u toj zemlji, rastao i živio. Davno sam prihvatio realnost da je sada na tom području puno zasebnih država i da mi treba pasoš da putujem. Ipak, često ponavljam da mi je i danas, negdje u dnu duše, žao Jugoslavije i to prosto ne mogu sakriti.
Naravno! Pazite, ja sam Šumadinac iz sela Mrčajevci i nikada nisam krio ko sam i odakle sam, ali moju muziku vole ljudi na puno većem prostoru. Među prvim sam pjevačima iz Srbije koji su počeli nastupati u novonastalim državama, kada to nije bilo baš lako i popularno, ali ja se ne kajem. Muzika uvijek nađe svoj put do onih koji je vole.
Zvučite kao Đorđe Balašević, koji je također rado viđen gost u svim zemljama bivše SFRJ. On Vam je bio gost na koncertu u Beogradskoj areni. Jeste li prijatelji?
Đole je moj stari i veliki drug. On ne voli gostovati na tuđim koncertima, ali mi je izašao ususret i za to sam mu posebno zahvalan. Svaki put kada ga pomenem sjetim se kako mi je prije nekoliko godina poslao svoj album sa posvetom koja je glasila - Mom prijatelju Mikiju Iliću, posljednjem gospodinu među ovim gradskim seljacima.
Sa kojim od pjevača u BiH se najčešće čujete i družite?
Ima ih mnogo, ali na prvom mjestu je moj veliki prijatelj Halid Bešlić. To je također staro prijateljstvo koje traje već decenijama, a Halid je, osim umjetničke, i moralna veličina.
Na svakom nastupu ističete svoje rodno selo Mrčajevce. Koliko često odlazite tamo i da li je to mjesto za prikupljanje energije?
Mrčajevci su moja energija i tamo se osjećam kao riba u vodi. Tamo mi živi otac koji ima 87 godina. Moja krv je seljačka i selo je moja prirodna sredina. Neću vas obrukati ako me odvedete na bilo koji kontinent ili evropsku metropolu, jer imam manire i kulturu, ali sa ponosom naglašavam ko sam i odakle sam. Mislim da sam ovim rekao sve.
Pratite li medije i da li čitate novine?
Kada sam u Beogradu obavezno kupujem Sportski žurnal, jer volim sport, a naročito fudbal i moju Crvenu zvezdu. Što se tiče štampe, nisam neki ovisnik, pročitam nešto tu i tamo. Ne volim tabloide i tu vrstu novinarstva, za 40 godina karijere nikada nisam bio na stranicama žute štampe. To me ne zanima.
