Muzika
0

INTERVJU / Edvin Čandić: Žena je uvijek bila centar svijeta i inspiracija

Klix.ba
Edvin Čandić je šarmantni, inteligentni muzičar 40-ih godina koji živi i radi u Brčkom. Muzikom se bavi od osnovne škole, no prvi album "Od tog doba naše snaše zavolješe tamburaše" objavio je tek prošle godine. Za Čandićevi glas kažu da mnogo liči na glas Johnnyja Štulića, no, on to nije iskoristio kako bi osvojio "široke narodne mase" već je nastavio svirati i stvarati za svoju dušu. Sa Čandićem smo razgovarali o njegovom stvaralaštvu, sjećanjima i pogledu na sadašnjost.
Foto: Omar Tursić
Foto: Omar Tursić

Koliko dugo se bavite muzikom i kako je izgledao početak?

Tamburu sviram odavno, ne znam više ni sam. Počeo sam u osnovnoj školi, mislim 1981. godine. Tada su bila drugačija vremena. Sjećam se da sam za rođendanski poklon dobio ploču Beatlesa i to mi je bilo super. Jednostavno te to privuče. U to vrijeme sam volio i nogomet kao i mnogi drugi klinci, i dan danas ga volim. Dobro mi je to išlo, kad se samo sjetim. Bila je to odlična generacija nogometaša. Žao mi je, ipak sam se odlučio za tamburu. Nije tu baš bilo nekih početaka. Sviraš zato što to voliš. Kasnije u srednjoj školi imali smo bend. Eh, sad što bi bilo kad bi bilo, ne bih znao reći. Te 90-te su bile grozne u svakom pogledu, ali to je već opšte poznata stvar, ne?!

Mnogi Vaš glas porede s glasom Štulića, da li Vam je to smeta ili Vam imponuje?

Usporedba sa Štulićem? Kada već nešto radiš treba da imaš određene uzore. Mislim da je to dobra stvar da čovjek ima određene uzore. To je isto kao kad odrasteš u nekoj normalnoj sredini. Mlad čovjek jako brzo apsorbira stvari koje mu se nude u datom momentu kao i ono čim je okružen, tako da dobiješ jednu zdravu i obrazovanu generaciju ili dobiješ instant nečeg što imamo priliku da gledamo na sceni, na bilo kojoj sceni danas u zadnjih dvadesetak godina. A mnogo gore stvari dolaze. Društvo je postalo toliko korozivno da me je i strah da razmišljam o tome. Ja tu ništa ne mogu, ja nisam kriv za to. Ali kad čovjek već ima porodicu, mislim na djecu prvenstveno, mora da se plaši. Jer ovo je strašno, ne samo ovdje kod nas nego svugdje u svijetu. Katastrofa.

Foto: Omar Tursić
Foto: Omar Tursić
Da li ste se nekada upoznali sa Štulićem? Možete li nam reći nešto više o tom periodu?

Imao sam priliku upoznat Štulića. Azru sam gledao više puta, prvi put još davne '87. Štulića sam upoznao '96 ili '97, ne znam tačno. Upoznao sam ga u Duisburgu. On je tada snimao materijal za album Blaze. Bio je moj gost, a čuli smo se i telefonom više puta u tom periodu. Što ima da se kaže o Štuliću a da već nije rečeno? Nažalost, mislim da ga ni onda a ni danas dan nisu shvatili. Ružno je to što mnogi portali danas pišu i prenose o njemu. Ovo danas što on radi, ja mislim, nisu nikakvi albumi ili vraćanje na scenu. Čovjek se zeza i radi to za svoj gušt i mislim ništa više od toga. Novinari treba da ga puste na miru. Pa zamislite vi da vas neko stalno zivka i maltretira na raznorazne načine.To nije ok. Ali ljudi su takvi od pamtivijeka. Johnny je super, veliki, jedan od najvećih sa ovih prostora. Ima i drugih - Arsen, Mlinarec, Gotovac, Milan i mnogi drugi. Ja sam odrastao uz Štulićeve pjesme i drago mi je zbog toga.

Bavite se u autorskim radom. Šta je Vaša inspiracija?

Šta mi je inspiracija ? Pa, ja sam ove pjesme radio za svoju dušu, nisam mislio to objavljivati,ali ispalo je drugačije. Sve su to neke minijature, krokiji, kad radiš song onda praviš krokije, krajaš to i prekrajaš da to ima neki smisao, barem sam se trudio da to bude tako. Inspiracija je žena. Meni je to puno bliže nego da politiziram kroz pjesme i ispravljam krive Drine, za sada nisam taj tip.Valjda s godina čovjek postane mudriji i oprezniji,ne gura nos tamo gdje mu nije mjesto. Sve te današnje ljevičarske ili desničarske ideje u umjetnosti uopće su mi pomalo degutantne, sve je to kliše, a okuženi smo takvim groznim stvarima a niko ništa konkretno ne poduzima. Evo banalan primjer: u Francuskoj poskupi hljeb ili benzin, ljudi izađu na ulice, naprave dar-mar, nisu indolentni - to je već neka revolucija, ili primjeri u Turskoj. Revolucija je kao dijete tek rođeno-krvavo ali barem živo. A ovo kod nas, Bože me sačuvaj, ali ne bih o tome pjevao, neka drugi to rade. Žena je uvijek bila centar svijeta i to su neke moje muze, to mi je draže.

Foto: Omar Tursić
Foto: Omar Tursić

Koju muziku privatno slušate?

Malo slušam muziku u zadnje vrijeme. Uglavnom su to 60-te i 70-te. Volim i starogradsku pjesmu kao i tradicionalnu muziku. Dobra pjesma je dobra, bez obzira na žanr-sve je to u biti pop muzika.

Kako vidite stanje na estradnoj sceni u BiH?

Kako vidim stanje na estradi u BiH? Ne pratim to, zaista. Znam da ima dobrih bendova, čujem tu i tamo ponešto. Dječak iz vode iz Brčkog mi je ok, momak to gura i radi za svoj gušt i zna to da radi. Ima mnogo dobrih bendova u BiH, sigurno.

Recite nam više o Vašem albumu?

Ne znam što bih rekao o svom albumu-naziv sve govori (smijeh). Već sam to spomenuo, nisam to mislio objavljivati ali ispalo je drugačije. Drago mi je ako se to nekom dopalo .Ima tu i par obrada. Pjesma Crta mi je posebno draga kao i Doba kolere. Sve su to pošalice, nema tu poruke. Pripremam drugi materijal, objavio sam to na Soundcloudu, ne znam da li ću to objavljivati kao album. Možda.

Foto: Ahmet Prošić i Omar Tursić
Foto: Ahmet Prošić i Omar Tursić

Koje pjesme biste još izdvojili?

Izdvojio bih "Crtu". Po meni jedina da valja i od Kebe "Ženo moja ne j*** mi znanje". A kad sviram? Ne znam, obrade narodnih pjesama, ozbiljno ti kažem. Mislim da sviram pred publikom svirao bih obrade narodnih pjesama.

Da li ste pisali pjesme za neke pjevače?

Ne, nisam pisao pjesme za neke druge izvođače ,a nemam ni namjeru (smijeh). Nisam ja Marina Tucaković ili Tonči Huljić. To što sviram i pjevam radim za svoj gušt i ništa više od toga.

Kakvi su Vam planovi za budućnost?

Planovi za budućnost? Pa, nemam posebne planove, a i ne razmišljam o tome. Kad uđete u 40-te to je već drugo poluvrijeme. Onda čovjek više brine o zdravlju, ishrani i načinu života. Muzika je sporedna stvar, sve to bude i prođe kao i sve uostalom. Bitno je da čovjek ima unutarnji mir, da tu ima balans, da živi u zdravom okruženju. Rođeni smo gdje jesmo-mamu, tatu i domovinu nismo mogli birati. Volim ovu zemlju i ovaj narod. Tu sam gdje jesam, kao i svi mi. Nadam se boljim vremenima, što da kažem-nemam planove. Volio bih samo da se Sam Miler (Samir Crnogorčević) vrati u Bosnu. Tek onda bi bio vatromet!