Aki Rahimovski i Hus Hasanefendić za Klix.ba: Svaki naš koncert je kredit za sljedeći

Hus: Bilo bi zgodno preskočiti neke greške, nastale usljed dječačke naivnosti, ali opet - te su nas greške na kraju i definisale. Danas su najgori ti nametnuti muzički formati - pjesma mora da traje tri minuta i svi moraju da se uklope u to. Muzika je postala proizvod za namjensku upotrebu, ali uprkos tome još uvijek postoje romantičari koji vjeruju u ovo čime se bavimo. Muzika mora da ima dušu. Danas klinci sviraju muziku koja nastaje u blenderu. Jer, oni slušaju i Halida Bešlića i Dubiozu kolektiv. Nekada se znalo: ako si roker, onda si roker. Danas se sve izmiješalo, sve je zbrkano. Sve tu to rezultati industrijskih standarda. Danas je teško osvojiti scenu sa iskrenim iskazom. A muzika koja nema dušu, emociju i poruku i nije muzika.

Aki: Da, nekada smo mogli dati poruku ljudima. A danas... Sve se promijenilo. Na sceni više niste interesantni ukoliko izađete iz nametnutih okvira.

Hus: Mi pripadamo generaciji koja je objavljivala vinil-albume. To je tada bila čast. Ali, mislim da se to vraća, jer nedavno sam čuo da je u Americi samo u jednoj godini prodato 10 miliona novih izdanja. Dakle, ne pirata i reprodukcija, nego baš novih izdanja. I to je podatak koji raduje?

Često ste isticali da je "Parni valjak" zapravo koncertni bend. Da li postoji podatak koliko ste koncerata do sada održali?

Hus: Ne, ne postoji. I da - mi jesmo koncertna grupa.

Aki: Poslije hiljaditog koncerta smo prestali da brojimo. Tako se, naravno, samo kaže, ali istina je da ih je bilo nebrojeno. Zaista nebrojeno.

Koji je bio akord koji ste najteže savladali?

Hus: Ja sam zapravo znao samo nekoliko akorda dok Brk nije došao u grupu. On je sa sobom donio i akorde u čijem su se nazivu krili telefonski brojevi i tada sam vidio da to što ja znam i nije baš toliko mnogo.

Koja je pjesma "Parnog valjka" bila najteža za otpjevati?

Aki: Postoje zahtjevne pjesme i pjesme koje usvojite uz prve. Bilo je, naravno, i jednih i drugih. Sve ono što je Hus pisao... Pa dobro, bilo je "borbi" među nama, ali je on uvijek uspijevao da pogodi ono što ja želim da otpjevam, a ja sam uvijek uspjevao da izvučem tu emociju koju je on pisao.

Hus: Svi zaboravljaju jednu stvar: Aki je u "Parni valjak" stigao iz Makedonije. To je bila hrabra odluka, jer trebalo je napustiti jedan jezički prostor i preći u drugi. I ma koliko ti jezici tada bili slični, to nije bilo tako lako. Ne znam nijednog pjevača koji je uspio da savlada taj prelazak osim Akija.

Aki: Možda jedino Toše.

Hus: Da, jedino još on.

Kako grupa koja traje 40 godina sastavlja repertoar? Da li stignete da otpjevate sve što želite?

Hus: Ne. Postoje pjesme, poput pjesme "Kada kola krenu nizbrdo", koju nismo svirali više od deset godina. Teško je sastaviti repertoar koji će zadovoljiti i publiku i nas. Koncerti traju sve duže, pa ipak je teško na repertoar staviti sve što treba.

Prije deset godina ste najavili da "Parni valjak" prestaje sa radom. Ipak, nakon nekoliko godina ste se ponovo okupili. Zašto?

Hus: Stali smo nakon 30 godina rada. Tržište je bilo malo i bilo je teško zadržati kvalitet. I tada se javila dilema - da li da stanemo i ostanemo zapamćeni kao velika grupa ili da nastavimo putanju slobodnog pada? Na malom tržištu ne možete akumulirati dovoljno para da godinu dana ništa ne radite. Nakon četiri godine smo se ponovo okupili i počeli da radimo. Svi smo se potvrdili u solo karijerama, ali su očigledno magneti koji nas privlače bili prejaki.

Aki: Sada je bolja pozicija. Nekada smo svirali po klubovima, a vjerujem da niko ne zna šta znači izlaziti u jedan poslije ponoći na binu i pjevati dva-tri sata. Sad radimo samo probrane koncerte i zato je sve lakše. Imamo viziju kud i kako dalje. I ovaj koncert u Banjoj Luci će biti spektakl. Svaki koncert "Parnog valjka" je kredit za sljedeći. A mi ćemo se potruditi da 14. februara osiguramo kredit i za naredni.