Željko Ivanković: Vinuti se iznad okvira vremena i prostora te kušati ono univerzalno
Ivanković u razgovoru za Fenu navodi da je Nagradu "Gjalski" nazvao hrvatskim Nobelom, zato što je službeno saopćeno da je dobio tačno sedam dana nakon objave da je Bob Dylan dobitnik Nobelove nagrade za književnost, "te se poigrao riječima i koincidencijom".
"No, više od igre riječima, mislio sam kako iza te i takve kvalifikacije ipak stoji 35 godina tradicije Nagrade 'Gjalski' sa svim prethodnim uglednim književnicima i njihovim knjigama. To ne samo da je plejada sjajnih autora i njihovih djela, nego je to ujedno i povijest hrvatske književnosti zadnjih pedeset i više godina", kaže Ivanković, podsjećajući da su na popisu nagrađenih Aralica, Majdak, Brešan, Ugrešić, Pavličić, Fabrio, Cvitan, Paljetak, Tribuson...
Podsjeća da je ove godine od žirija nagrađeni roman jednoglasno izabran među 77 knjiga, te da je 35. dobitnik te nagrade.
"Osjećam se ponosno, pa iako je takva moja kvalifikacija ove nagrade metaforično 'nategnuta', zar u takvim trenucima čovjek nema pravo i na zrno patetike?", ističe Ivanković.
Nagradu "Ksaver Šandor Gjalski" utemeljenu 1979. godine, dodjeljuje grad Zabok i Društvo hrvatskih književnika za najbolje objavljeno prozno književno djelo.
Zanimljivo je spomenuti podatak, osim što je Ivanković jedini autor iz BiH od kandidata za nagradu ove godine, da je izdavač koji je objavio knjigu jedini koji dolazi iz Rijeke, a ne Zagreba.
Kako ga kao pisaca određuju dva grada kojima se najviše posvećuje - Sarajevo i rodni Vareš, Ivanković smatra da je ta poveznica normalna i gotovo jedina moguća.
"Zar Andrić ne piše o Višegradu i Travniku (o svoja dva grada), zar Krleža ne piše o Zagrebu, Joyce o Dublinu, Pamuk o Istanbulu? Čovjek može pisati samo o onome što zna, što ima u svojemu biću kao iskustvo, kao življeno. Da, čak i onda kad imaginira, čak i onda kad, kao Marquez, izmisli neki svoj Macondo... Svi mi živimo svoj povijesni i prostorni kontekst, ljudi smo uokvireni u društveni i povijesni ambijent, određeni prostorom, sredinom, lektirom koju čitamo, djeca smo, kako se to nekad govorilo, svojega vremena... No to, dakako, ne znači da smo i zarobljenici tih zadanosti. Dapače. Te su zadanosti dragocjene kao uzemljenje, kao temelj s kojega nam se onda vinuti izvan njih, izvan tih okvira vremena i prostora, i kušati dostizati ono univerzalno...", naveo je Ivanković.
O tome kako je došlo da se prije nekoliko godina počnu objavljivati njegova izabrana djela navodi da su riječki Ex libris, odnosno Željko Međimorec i Zoran Grozdanov "iz čista mira, ničim izazvani", 2009. predložili objavljivanje.
"Bio sam iznenađen više nego sad kad sam dobio "Gjalskog" da netko u nekakvoj Rijeci, daleko od svih magistralnih hrvatskih književnih tokova, nekome iz nekakvoga opet marginalnoga Sarajeva, marginalnoga u odnosu na već spomenute književne tokove, predlaže objavljivanje izabranih djela. Čak sam se bio malo i zabrinuo, počeo sam se pitati jesam li to ostario i slično, jer mi je ideja izabranih i sabranih djela uvijek bila vezana uz neke godine, a ja sam tada imao 55 godina i to mi se nije činilo dovoljnim za takvo što. Naravno, da je moje iznenađenje sadržavalo i osjećaj časti i priznanja da vas je negdje netko prepoznao kao nekoga vrijednog izabranih djela", podvukao je.
Podsjeća i da je prva knjiga izašla 2011., a novonapisani i nagrađeni roman je izišao kao peta knjiga ove godine, a dogodine bi trebala izaći posljednja, šesta knjiga - izabrana poezija.
"Posebna je priča ovih izabranih djela sjajna, rekao bih monumentalna grafička oprema za koju je zagrebački dizajner Damir Bralić dobio nacionalno priznanje", dodao je.
Ivanković koji iza sebe ima oko 40 objavljenih knjiga je i prevodilac te je nedavno izišla i knjiga "Epistolarna simfonija" poznata i kao "Mocartova pisma ocu". I ujedno ovo je peto izdanje te knjige u Ivankovićevom prijevodu.
"Moje je prevođenje uvijek dolazilo u nekakvim intermecima, pa i ovo s Mozartom. Na taj me je projekt nekoć natentao Kolja Mićević. Prva tri izdanja (1990., 1991. i 2003.) su i bila banjalučka i zvala su se "Pisma ocu", jer je većina ovih pisama pisana ocu. Zagrebačko izdanje (2007.) zove se samo "Pisma", a evo ovo peto, trebalo je 2012. biti beogradsko, a eto postalo je 2016. godine sarajevsko. Kolja ga je imenovao kao "Epistolarna simfonija", a meni se to dopalo. Ono je dopunjeno, prošireno, inovirano, popravljeno izdanje. To dakako nisu samo pisma ocu, jer je tu i pisama majci, sestri, ženama, prijateljima, biskupu..., ali preovlađuju pisma ocu", dodao je Ivanković.
Prevođenje je, smatra Ivanković, kao u onoj šaljivoj dosjetki koja kaže da je prijevod kao i žena, ako je lijep nije vjeran, a ako je vjeran nije lijep, dodajući da je uvijek kreativni izazov.
"Naravno da se prevoditelj mora držati teksta, izvornog teksta. No, kod delikatnijih mjesta, posebice u poeziji, vi niste samo prevoditelj, ne zove se prevođenje poezije slučajno prepjevavanje, vi ste tu i sukreator. No i dalje to nije i ne smije biti poligon vašeg poetskog samoljublja. Za to imate vlastitu poeziju. Prevođenje je sukreacija, koja u sebe uključuje mnogo toga, a ne samo jezik i transfer 'poruke'. I ne kaže se slučajno da bi svaka nova generacija za sebe trebala iznova prevesti sve najrelevantnije knjige", dodao je.
Govoreći o pisanju za djecu, Ivanković kaže da nije nikad ni htio ni mislio pisati za djecu, a eto ipak je napisao i objavio dvije knjige priča za djecu. Jedna od njih, "Zvjezdangrad", ušla je u obveznu školsku lektiru i doživjela dosad pet izdanja.
"Jednostavno, dijete vam je prispjelo do priča i vi mu ih počnete pričati. Pričati mu priče iz svojega djetinjstva, iz svoje zavičajne mitologije, iz vlastite bajkama 'zaražene' mašte i – dogodi se knjiga. Pa druga", pojašnjava Ivanković.
Smatra da današnja književnost za djecu nema svoj poligon, kao što je nekoć bila biblioteka Lastavica u kojoj su pisci za djecu počinjali, a koja je pritom bila i prestižna i rigorozna, pa i društveno, kao i mnogo toga drugog, stimulirana.
"Tako da je danas, u odnosu na ta vremena, književnost za djecu više eksces nego proces i projekt za koji bi društvo bilo zainteresirano i na kojemu bi se radilo. Jer, nakon generacija Ćopića, Hromadžića, Bulajića, Mikića, Pandže, Miloševića, Bekrića, Kapidžić-Hadžić, Alikadić, došla je generacija Ostojić, Rorića, Ešića, Dubočanina, Bećirbašića, Anić ili Kobaša, a danas sve nekako izgleda kao da je taj izvor presušio. Mislim, naravno, i na kvantitetu i na kvalitetu. Silno bih se obradovao da nas neka nova generacija, ponajprije kvalitetom demantira", zaključuje književnik Željko Ivanković u intervjuu za Fenu.
