Do saradnje njemačkog pjevača Michaela Schiefela, bosanskohercegovačkog basiste Edvina Hadžića i bugarskog bubnjara-perkusioniste Stojana Jankulova došlo je u organizaciji Goethe-Instituta Bosne i Hercegovine. Pored sarajevskog nastupa u okviru Jazz Festa, planirano je da trio nastupi i u Tuzli i Sofiji. Schiefel je i pretprošle godine imao solističke nastupe u Sarajevu i Banjoj Luci (također u organizaciji Goethe-Instituta), a Hadžić je i ranije nastupao na Jazz Festu, kao član Damir Imamović trija i grupe Amire Medunjanin. Hadžić, traženi studijski i koncertni basista jedan je od malobrojnih bosanskohercegovačkih muzičara koji se imaju volje ozbiljno baviti i jazz izričajem, što vrijedi i za ostale članove grupe Jazz Guerilla, s kojima je svake noći festivala nastupao u Pivnici Sarajevo, u okviru programa Oko iza ponoći.
Svoj nastup u Pozorištu mladih trio je pomalo nesigurno započeo Jankulovljevom ''Friendly Song''. Repertoar koji su on i Schiefel komponovali specijalno za ovu priliku (Stoyans Dance, Ballad for Edvin, Sarajevo Dance...) uglavnom je u domeni ''straight-ahead'' jazza, sa primjesom balkanskog folklora, prvenstveno u vidu neparnih ritmova. Schiefelov blagi vokal širokog raspona očito je pod utjecajem Elle Fitzgerald i Bobbija McFerrina. Kad ne pjeva scat Schiefel glasom podražava klavijature, kontrabas i bubnjeve, pri tom obavezno gestom oponašajući sviranje instrumenta, a često koristi i elektronske modifikatore glasa. Pjevajući scat poprilično je lako izgubiti se u nagomilanim klišeima. Schiefelov odnos prema njima balansira između iskrenog prigrljivanja, izbjegavanja i karikiranja, tj. parodiranja istih. Ovo su najsvjetliji momenti njegove izvedbe, kad postiže za scat esencijalan humor.
Kako se svirka bližila kraju, sve primijetnija je bila neusklađenost, tj. nedovoljno razvijena komunikacija među muzičarima, pri čemu je Jankulovljevo glasno, egzibicionističko bubnjanje prečesto potiskivalo Hadžićev kontrabas i Schiefelov vokal. Ipak, nedostatak uigranosti vjerovatno je rezultat nedovoljnog broja proba, kojima bi trio vjerovatno prevazišao te ''dječje bolesti''. Neosporna je važnost projekata ovog tipa, to što nije ''kliknulo'' ovaj put, ne znači da, u slučaju da Schiefel, Hadžić i Jankulov odluče nastaviti saradnju, neće u budućnosti.
Nakon kratke pauze, scena Pozorišta mladih bila je spremna za legendarnog Ralpha Townera – na pozornici su ga čekale samo dvije gitare, jedna klasična, druga akustična. Ovaj sedamdesetodišnjak karijeru je počeo kasnih šezdesetih, u bendovima Consort i Oregon. Klasično obrazovani pijanista, gitaru je počeo svirati tek na završnoj godini studija. Iza sebe ima bogatu diskografiju, sve njegove albume (gdje svira solo ili kao lider ansambla) izdao je njemački ECM. Sarađivao je sa Weather Reportom, Jackom DeJohnettom, Johnom Abercrombijem, Garijem Peacockom...
Nakon izvedbe pjesama Jamaica Stopover i Sacred Place, Towner je mnoge u publici iznenadio malo poznatom činjenicom, izjavivši da je bio u Sarajevu prije dvadesetak godina. Koncert nastavlja stvarima The Lizards of Eraclea i Green and Golden, u kojima su posebno primjetni utjecaji engleskog muzičkog folklora. Townerove kompozicije izmiču kategorizaciji, ostajući negdje između jazza, bluesa, klasične i folklorne muzike, univerzum za sebe. Bilo da svira akorde, solo ili kompleksne arpeggiose, on zadržava idiosinkratičan, prepoznatljiv ton. Towner je izveo i svoje verzije dva jazz standarda, Nardis (Bill Evans/Miles Davis) i Goodbye Pork Pie Hat (Charles Mingus), koji je posebno zanimljiv zbog načina kojim, na donjim žicama gitare, oponaša ton Mingusovog kontrabasa. Na bisu će ispuniti želju mnogih u publici, odsviravši svoju Anthem, na iskreno oduševljenje prisutnih.
Posljednji koncert festivala održan je u skoro punoj sali Bosanskog kulturnog centra, gdje je nastupila grupa senegalskog muzičara Cheikh Lôa. U ranim godinama svog života Lô je počeo pjevati te naučio svirati gitaru i bunjeve. Svira u raznim ''mbalax'' bendovima (popularna plesna muzika Senegala, kombinacija zapadnjačkog jazz, soul i rock zvuka sa njihovim tradicionalnim bubnjevima i plesom). Emigrira u Francusku 1985., gdje radi kao studijski muzičar. Nakon što mu 1995. prvi album producira njegov slavni zemljak Youssou N'Dour, Cheikh Lô započinje uspješnu internacionalnu karijeru.
Svirka sedmočlanog benda bila je uigrana i dinamična, energični spoj afričkih ritmova, funka, soula, regea i, u manjoj mjeri, jazza. Ndiay Badou drži bazični ritam na bubnjevima, koji udaraljkama nadograđuju Samba N'Dokh i Khadim M'Baye, dok saksofonista Wilfrid Zinssou znalački tempira svoje rifove i solaže. Cheikhovo pjevanje je negdje između glasova Youssoua N'Doura i Nigerijca Fele Kutija, s primjesom regea. Cheikh na nekim pjesmama svira i gitaru, udaraljke ili bubnjeve. Najzaslužniji za dobar zvuk benda su urugvajski basista Washington Pito Rosas Pintos, majstor groova, čije fluidne bas linije čine kičmu benda i gitarista Baye Mahanta Diop, sa svojim maštovitim, suptilinim solo dionicama.
Cheikh i ekipa su se vratili na bis i dobili zaslužene stojeće ovacije, a mi možemo samo žaliti što se na ovoj svirci nije moglo plesati.
Dan poslije, u svrhu edukacije i zabave održani su koncert i radionica za djecu, od kojih su mnoga uz bosansohercegovački BUZZ ansambl imala prvi susret sa jazzom. Na kraju 15. Jazz Festa moglo bi se zaključiti da je ovo konzistentnošću kvalitete najbolje izdanje festivala u posljednje tri godine, prvenstveno zahvaljujući magičnim momentima nesvakidašnjih koncerata John Abercrombie Quarteta, Ralpha Townera i Cheikh Lôa.
