{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Violeta Smailović-Huart: Znanje je virus koji morate prenositi drugima

1.12.2012. u 20:30
2
Violeta Smailović-Huart: Znanje je virus koji morate prenositi drugima
2
Sarajevska violinistica s francuskom adresom, Violeta Smailović-Huart, rođena je u porodici izuzetnih muzičara i strastvenih zaljubljenika u klasiku te je, stoga, njen muzički put bio logičan.
A počeo je taj put još kada je imala tri godine. Već sa pet je imala prvi nastup na televiziji, a sa 11 je prvi put, veoma uspješno, nastupila kao solistica Sarajevske filharmonije. U njenoj biografiji stoji i da je sa 18 godina diplomirala na Akademiji umjetnosti u Novom Sada te da je završila četiri postdiplomska studija u Italiji, Francuskoj i Americi.

Ljubavlju prema muzici je, kako kaže u intervjuu za Klix.ba, zaražena još u majčinoj utrobi, kao i svi Smailovići.

A životna misija joj je tu ljubav prenositi na druge kroz rad sa mlađim naraštajem umjetnika. U svrhu približavanja klasične muzike svima, od prošle godine, zajedno sa ostalim članovima porodice, u Sarajevu organizira festival "Muzika na žici" koji će se ove godine održati od 6. do 9. decembra.

Do drugog izdanja festivala Muzika na žici ostalo je nekoliko dana. S kakvim emocijama dočekujete ovogodišnji Festival?

Naravno da mi je drago da smo se približili početku Festivala te da u meni, koncertnom violinisti po profesiji, postoji gotovo ushićenje na samu pomisao da ću uskoro svirati sa dragim prijateljima, priznatim internacionalnim muzičarima, ali i sa pojedinim članovima najuže familije te nekim od mojih najuspješnijih studenata koji će u Sarajevo doći iz raznih, čak i veoma dalekih zemalja. Pri tome, budući da se nalazim pomalo i u ulozi organizatora, kao umjetnička voditeljica cijelog projekta shvatam da su emocije jedno, a kruta realnost nešto sasvim drugo. Stoga pokušavam maksimalno pomoći tamo gdje nešto zapne u organizacionom smislu, mada se moram pohvaliti da ove godine imamo izvrsnu organizacionu ekipu te da za sada sve teče po planu.

Koliko će se ovogodišnji Festival razlikovati od onog od prošle godine? Predstavite nam u kratkim crtama njegov program?

Ove godine ima znatno više učesnika pa Festival dobija neku novu dimenziju, budući da nam pristižu i gosti iz veoma udaljenih država poput Bjelorusije i Maroka. Pri tome, okosnicu Festivala, kao i prošle godine, čine Smailovići, ove godine nas je devet, pojedina djeca kompozitora Avde Smailovića, sa nekolicinom kompozitorovih unuka, a s nama će ove godine kao izvođač biti i jedan praunuk Avde Smailovića, koji ustvari pripada četvrtoj generaciji profesionalno usmjerenih muzičara u našoj familiji.

Tu je naravno i niz izvrsnih, internacionalno priznatih muzičara koji su sa nama bili i prošle godine, kao i nekolicina novih lica koja ćete moći otkriti posjećujući naše koncerte.

Programski govoreći, dotaći ćemo se muzike dvaju kompozitora čije se znatne godišnjice rođenja u svijetu slave ove godine: Claudea Debussyja (150 godina) i Johna Cagea (100 godina). Na koncertu otvaranja ćemo iz Bosne otići na muzičko putovanje u Francusku i Rusiju, a na zaključnom koncertu Gudački Ansambl "Musica Ad Hominem" će u okviru jednog sata izvoditi naizmjenično muziku Četiri godišnja doba Vivaldija i Piazzole. Drugim riječima spojit ćemo baroknu muziku i argentinski tango, koji je za orkestar obradio vrstan i nažalost premalo znan ruski kompozitor Desyatnikov. Planiramo i Koncert iznenađenja, o kojem bih samo rekla da će imati više od 40 učesnika svih uzrasta, od šest do 66 godina.

Tokom festivala će biti izvedeno i nekoliko pažljivo odabranih centralnih djela iz repertoara kamerne muzike, poput Franckove sonate za klavir i violinu, Shostakovichevog poznatog trija op.67 te Brahmsovog klavirskog kvarteta op.25. Sva tri gore navedena djela su veoma popularna, moglo bi se reći hitovi, na koncertnim programima širom svijeta te sam sigurna da će se dopasti i našoj publici.

Još nešto, organizovali smo program "Izvolite-probajte" u subotu, 8. decembra, od 17 sati, gdje su svi koje bi to moglo zanimati pozvani da probaju muzičke instrumente uz profesionalnu pomoć, znači ne samo da muziku čuju i vide, nego i da je dotaknu. Naglašavam da ovo nije isključivo dječiji program te da su ljudi svih uzrasta dobrodošli. A kad već spominjemo djecu, za njih je organizovana posebna muzička igraonica 9. decembra, također od 17 sati, kao i Koncert "Mi vama, vi nama" koji će biti održan u sali Srednje muzičke škole u nedelju, 9. decembra, od 12 sati.

Šta vas je ponukalo da organizirate festival u vrijeme kada je kultura u BiH krajnje marginalizirana i kada se većina kulturnih manifestacija teško održava?

Sami ste postavili pitanje i ujedno dali izvrstan odgovor. Da, kultura u BiH je krajnje marginalizirana, to je možda jedna od mojih osnovnih motivacija. Stimulisalo me je upravo to što zbog svoje internacionalne koncertne i pedagoške djelatnosti imam uvid u to kakva je situacija u drugim sredinama. Ne moramo otići ni do Beča, ni do Pariza, dovoljno je pogledati koncertne programe u Zagrebu ili Novom Sadu, o Ljubljani da i ne govorimo, i kod nas. Pri tome, znam da sam ja još kao dijete, u ovom istom Sarajevu prisustvovala koncertima tada najeminentnijih svjetskih muzičara te da smo kući redovno slušali tadašnji treći program na radiju (program koji je emitovao emisije sa klasičnom muzikom i ostalim kulturnim sadržajima, koji danas više ne postoji), a dan ili dva poslije koncerta čitali smo kritike u dnevnim novinama. Razumijem da danas ima sve manje interesa za klasičnu muziku, iz finansijskih ili nekih drugih razloga, ali smatram da što je veća kriza, to je neophodnija upotreba kreativne inteligencije. Zato, umjesto da kritikujem ili izbjegavam, puno radije radim ono što mogu da bude bolje.

Festival ima dobro osmišljen i zanimljiv koncept pa se tako za vrijeme njegovog trajanja klasična muzika može čuti u ugostiteljskim objektima ili u pješačkoj zoni. Koliko je takav koncept uspješan i kakve su reakcije publike?

Opće je vjerovanje da ljudi, generalno govoreći, ne vole klasiku. Međutim, shvatila sam da je možda trenutak da se zapitamo da li klasika voli ljude? Da li mi muzičari, prije svih, i sami dovoljno volimo to što radimo ili samo odrađujemo svoj posao? Da li činimo sve što je u našoj moći da neko ko nije nikad čuo klasiku, kada čuje nas kaže da mu se to sviđa. Da li tražimo način da se publika animira ili sjedimo na jutarnjim kafama i pričamo o krizi publike? Kriza publike je prisutna svuda, ja je itekako vidim i u Francuskoj.

Ideju za ovaj segment festivala sam dobila još prije nekoliko godina, sasvim slučajno, u jednoj ćevabdžinici. Načula sam iz starog tranzistora klasičnu muziku, preciznije Beethovenovu Petu simfoniju, te me je to (u ćevabdžinici u vrijeme najveće špice) pomalo šokiralo, pogledala sam okolo, a svi su mirno jeli i razgovarali. Onda sam zamolila kelnericu da mi kaže ko im bira muziku, a ona reče "Ma šuti, ne pitaj, tranzistor nam se pokvario pa ne možemo mrdnuti s ove stanice, ali neće ova pjesma dugo. Promijenit će i oni na radiju, pa nisu ni oni ludi". Opet sam se osvrnula i vidjela da ustvari, "ta klasika" nikom nije smetala, pa čak ni kelnerici koju sam ja sama podsjetila na to šta uopšte sluša, te je samo zbog toga negodovala. Sigurna sam da bi oni koji bi tu istu Beethovenovu "pjesmu" čuli pet puta, da ne kažem 20 ili 200 puta, morali da je zavole.

Stoga sam se već prošle godine bacila u avanturu koja se zove "Muzika u Vašem prostoru", koja je naišla na izvanredan odaziv. Konceptualno govoreći, i ove, kao i prošle godine, u festivalskim i predfestivalskim danima, mi planiramo emitovanje popularnijih djela klasike u nizu kafića i restorana u Sarajevu, a većina njih su prihvatili unijeti i plakat, koji sigurno nije "klasičan" (potpisuju ga Anur Hadžiomerspahić i kreativni tim agencije Ideologija),u svoj enterijer na ovih nekoliko dana dok traje festival.

Moja ideja je sljedeća: ne treba čekati da publika dođe nama, zašto ne bismo mi išli tamo gdje je publika? Mene naročito zanima mlada publika, tako da smo ove godine eksperimentalno u "Muziku u našem prostoru" uvrstili i Katolički školski centar u kojem će u više navrata tiho puštati klasičnu muziku na razglas za vrijeme velikog odmora u školi. To je to što sam spomenula i na početku intervjua, kada se pojavi kriza, bilo da je ona finansijska, kulturna, profesionalna, bračna ili osobna, neophodna je kreativnost!


Ima li klasična muzika svoju publiku u Sarajevu?

Naravno da ima. Dokazuju to, s vremena na vrijeme, veoma uspješni, ali nažalost sporadični, događaji iz svijeta klasične muzike u gradu Sarajevu. Čini mi se da je osnovni problem što u Sarajevu momentalno očigledno ne postoje finansijska sredstva za održavanje prave, uspješne koncertne sezone. Željna publika dođe dosta masovno na ove manifestacije koje joj se ponude, naravno, ako su dovoljno medijski popraćene, ali ne postoji strukturiran muzički život, recimo da se zna da se svakog drugog četvrtka održavaju koncerti kamerne muzike i slično. Osim toga, smatram da postoji pregršt ljudi koji bi rado došli na koncerte, ali ili ne znaju da se isti održavaju, ili im jednostavno ta muzika nije približena na njima prihvatljiv način. Ta potencijalna publika, naročito mladi, su oni kojima se možda naš festival najviše i obraća. Kriza publike postoji u mnogim sredinama. Moj cilj da napunimo sale mladim ljudima nije jednostavan, ali sam sigurna da se pravilnim i upornim informisanjem te neprimijetnim, bar povremenim, uvođenjem najkvalitetnije, za početak možda i najpristupačnije “ozbiljne” muzike u svakodnevni život ljudi, u svijet umjetničke muzike može uvesti mnogo ljudi koji će jednostavno shvatiti da se ne radi o nečem strašnom ili strašno dosadnom, nego lijepom i zabavnom.

Smailovići su poznati po nastojanjima da svoje bogato znanje prenesu mlađim generacijama. Je li ljubav prema klasičnoj muzici toliko snažna da je želite podijeliti s drugima?

Očigledno jeste. Muzika je ogromna energija kojom smo mi Smailovići napunjeni još dok smo bili u majčinoj utrobi, budući da je otac komponovao danonoćno u relativno malom stanu u Štrosmajerovoj ulici. Pri tome, recimo u mom slučaju, životni put me je formirao tako da sam uz završenu Muzičku akademiju završila još i četiri postdiplomska studija u Italiji, Francuskoj i Americi, što me je na neki način formiralo u eksperta u domenu kojim se bavim. Znanje je izvrstan virus, kada ga čovjek dobije, osnovna ljudska etika je i da ga podijeli sa drugima.

Radite sa studentima širom svijeta. Možete li napraviti neku paralelu između naših i studenata u svijetu?

Teško pitanje. Svaki student je priča za sebe i teško je tu praviti paralele samo na osnovu mjesta rođenja. S druge, strane generalno govoreći, mi smo vanredno talentovan, muzikalan svijet, te smo u tome u znatnoj prednosti u odnosu na mnoge druge, s tim što talent nije dovoljan da bi se kreirao kvalitetan profesionalni muzičar. Neophodni su vanredno stručni pedagozi te stabilne radne navike učenika i studenata, koje se grade gotovo od pelena. Za sve to je, prije svega, potrebna dobro osmišljena kulturna i muzičko-obrazovna politika, koja naravno traži i svoje finansije. Stoga, sredine koje znatno više ulažu u kulturu i intenzivno muzičko obrazovanje, postižu značajnije rezultate nego mi.

Koja je najvažnija lekcija koju im prenosite? Šta jedan uspješan violinista mora znati?

Prvo, da ne bi bilo razočarenja, mladi koji se misle baviti ovom profesijom moraju znati da je proces formiranja u kvalitetnog profesionalnog muzičara izuzetno kompleksna misija. Ta misija zahtijeva puno odricanja, puno sati vježbanja, a ulog nije uvijek proporcionalan "nagradi". U ovoj profesiji malo kada se radi o ogromnim zaradama, a pri tome, scena je pitanje momenta, muzičar mora biti fleksibilan i prihvatiti unaprijed da na sceni neće uvijek ispasti sve tačno onako kako je sebi zacrtao. Tim prije, mora biti vanredno spreman za koncerte, ispite, audicije... Također, mora znati da prošlost nikada ne mora biti jednaka budućnosti, tako da ne smije pokleknuti zbog jedne loše ocjene, greške na nastupu, ili nepoložene audicije… Mora svaki pad ili nestabilnost koristiti kao podstrek da bude bolji dan poslije.

Jednom, kada smo taj važan segment rasčistili, moj student mora znati da ljepotom svog zvuka i svoje izvedbe mora biti u stanju nekoga rasplakati, nasmijati, razveseliti, zaintrigirati. Mora znati da je veoma bitno da se muzika uvijek nalazi na žici, a ne negdje pored ili iznad žice (možda je to i jedan od razloga za ime Festivala). "Sviraj na žici" je najvjerovatnije jedna od fraza koju najčešće ponavljam u svom pedagoškom radu. Violinista mora još znati da je njegov profesionalni cilj postići da duša instrumenta (drveni štapić postavljen između dvije daske koje svaki gudački instrument posjeduje) uvijek u njegovim rukama zapjeva, što implicira niz korektno obavljenih instrumentalnih tehnika. Vrlo je bitno da student, violinista, dobro diferencira taj cilj od onog uobičajenog - dobiti diplomu, uganjati "štele" i pronaći posao. Ne postavljajte mi pitanja o violinizmu, ja vam mogu o tome knjigu napisati (smijeh).

Iako živite u inozemstvu, vezani ste za svoj rodni grad. Kako vidite Sarajevo danas?

Kako ono Dino Merlin pjeva: "Teško meni sa tobom, a još teže bez tebe". Kao gostujući profesor na Muzičkoj akademiji ja Sarajevo vidim često, međutim, tu imam, jednostavno, puno posla. Moj život, kada sam tu, se svodi na sljedeće: radim, radim, radim i radim.

Tako da je, u principu, potpuno svejedno da li sam u Sarajevu ili u New Yorku. Hoću reći, već godinama, malo šta od Sarajeva ja vidim, i onog dobrog, a i onog lošeg. Ustvari, rado bih prošetala Ferhadijom, onako u miru, ali ne stignem. Samo, ja volim nekako miris Sarajeva, volim energiju tog grada i mnoge ljude u njemu, a kad dođe do emocija, teško je dati neki racionalan komentar.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: