Ermin Bravo
0

INTERVJU / "Treba da se suočimo s vlastitim nacionalizmom"

Razgovarala: Nermina Voloder
Pozorišni i filmski glumac Ermin Bravo dobitnik je nagrade Zlatni lovorov vijenac za najbolje glumačko ostvarenje ovogodišnjeg MESS-a. Za Sarajevo-x.com Bravo govori o predstavama koje su ga emotivno uzdrmale, zastrašujućoj nacionalističkoj retorici u našem društvu i političkoj rulji u BiH koja je udarila na kulturu.

Čestitke za nagradu. Da je bila očekivana i šta nagrade generalno znače za jednog glumca?

Hvala na čestitkama. Ne opterećujem se očekivanjem nagrada, tako da se ne razočaram kad ih ne dobijem i prijatno me iznenade kad se to dogodi. Nagrada na MESS-u za mene je velika čast jer je to festival koji je profilirao moj glumački senzibilitet i odredio pozorišnu estetiku. Generalno, nagrade me podsjete na odgovornost da napredujem i da se samousavršavam.

Kako biste ocijenili programa ovogodišnjeg MESS-a?

Žao mi je što je završen. Mislim da je ovogodišnji MESS bio raznovrstan, provokativan, duhovit, uznemirujući. Gledali smo dobre predstave koje nam, svaka na svoj način, pružaju priliku da preispitamo vlastite stavove, da u njima ugledamo odraz svoje stvarnosti, kompariramo naše umjetničke preokupacije sa problemima kojim se teatarski umjetnici bave u svijetu. Par predstava me je emotivno uzdrmalo, neke glumačke kreacije su me nadahnule i nekih predstava ću se sjećati, što je meni sasvim dovoljno za pozitivnu ocjenu festivala.

Da li biste mogli izdvojiti neku od predstava koja Vas je posebno dojmila?

Mađarska predstava «Led» me je uznemirila, glumci su vrlo ujednačeni i odlično funkcionišu kao ansambl. Srbijanska predstava «Will you ever be happy again» je hrabar obračun jedne generacije sa nacionalizmom i fašizmom. Mislim da je vrijeme da se i moja generacija kroz pozorišne predstave na tako direktan način suoči sa vlastitim nacionalizmom.

Globalna recesija ove godine je nasilno prekinula mnoge kulturne manifestacije, a kulturne institucije gurnula na rub egzistencije. Da li ste se bojali da bi se nešto slično moglo desiti sa MESS-om?

Sa redovnim vijestima o gašenju novih pozorišta, bojim se za egzistenciju svake kulturne institucije. Mislim da je globalna recesija samo izgovor i da je neobrazovana rulja u foteljama jedva čekala krizu da udari po kulturi. Vjerujem da se raduju gašenju pozorišta iz straha od nepoznatog. Većina ih nikad nije kročila ni u jedno. Kako je bilo raditi sa umjetnicima iz Mostarskog teatra mladih, koji se i sami u teškim finansijskim uslovima godinama bore protiv urušavanja i marginalizacije kulture?

Svaka im čast. U nemogućim uslovima, bez ikakvih para, dok se pozorišta u njihovom gradu gase, uspijevaju praviti dobre predstave s kojim učestvuju na međunarodnim festivalima. Salko, Sejo, Joha, Dominik, Amra rade na predstavama sa entuzijazmom koji fascinira.

Predstava "Zvijer na mjesecu", za koju ste dobili nagradu, govori o životu jednog bračnog para koji se bori sa traumama preživljenog genocida i koji pokušava ponovo pronaći sreću. Tema jako osjetljiva, ali ujedno i jako bliska ljudima sa ovih prostora...

To je upravo i razlog zbog kojeg smo se bavili ovim tekstom. Tema je možda osjetljiva zato što nam je toliko bliska. I mi živimo živote u kojim nas svakodnevica melje, a prošlost svakodnevno podsjeća, pokušavamo misliti na budućnost i iskoprcati se iz pozicije žrtve baš kao likovi u ovom komadu.

Prvi veliki neuspjeh u novom životu u Americi-nemogućnost da dobiju potomke, Arama i Setu vraćaju u bolnu prošlost, ispunjenu krvavim slikama stradanja njihovih najbližih. Da li uopće postoji izlaz iz tog začaranog kruga?

Kraj predstave nudi tračak nade u koju vjerujemo svi koji smo radili ovu predstavu. Ali nada nije neka apstraktna ideja, nego posljedica konkretnih akcija. Povremeno čitam vaš portal i preneraze me komentari ljudi na vaše članke. Zastrašuje nacionalistička retorika iz devedesetih, fascinira količina mržnje i fašizma koji iz ljudi izlaze kad im se pruži sloboda anonimnosti. Iz tog začaranog kruga se može izaći kad se prestane fetišizirati prošlost, kad se suoči sa sadašnjošću i okrene budućnosti. Takav bar odgovor nudi ova predstava.

Druga predstava je "Usamljeni Zapad" mlade rediteljice Selme Spahić, priča o otuđenosti i usamljenosti u gomili ljudi. Smatrate li da ti fenomeni već odavno nisu samo problem zapadnog društva?

Mislim da ova predstava govori o vrsti usamljenosti koje ima i u našem mentalitetu, u kojem si stalno okružen ljudima, svi ti zaviruju u život i bave se njime, a malo njih te zapravo poznaje ili želi upoznati.