"Teatar je čudo"

On navodi da današnji, aktualni teatar kao skup predstava pravljenih temeljem različitih tradicijskih obrazaca, nacionalnog i drugog vrelišta emocija, ne predstavlja ništa drugo doli konstantnu promjenu u prostoru i vremenu. Teatar je oduvijek bio odslikom žudnje ljudi za promjenom, ali danas je to on više nego ikada.

"Zato je potrebito da se afirmacija izričaja - promjena stavi u prvi plan nesputane teatarske igre, emocije, svakovrsnog konceptualnog promišljanja teatarske akcionosti kao takve", ističe Gojer.

On je mišljenja da je teatar po svojoj svrsi uvijek trpio određene utjecaje vremena i prostora, ali stavljanjem promjene u prvi plan, kao temeljne karakteristike teatarske igre, dolazi se do one logične posljedice postojanja glumca i redatelja kao temeljnih "energenata" promjene.

Gojer također dodaje da se od Sofoklovih vremena do vremena Bota Štrausa s pozornice govori politički u najširem smislu. Ali promjena koju teatar donosi nije promjena tek i samo političkog karaktera. To je, prije svega, promjena kulturologijskih modela u kojima traje moć igre.

Oduvijek je poznata istina, dodaje on dalje, da je za teatar potreban tek jedan glumac i dva-tri četvorna metra, na koji će on isijavati osobnu emotivnost i shvatanje svijeta. U ovom našem vremenu digitalizirane žudnje nije više potrebno ni to. Emocija se prenosi moćnim signalima elektroničkog pisma.

I jedino što je pri svemu tome autentično, smatra Gojer, jedino što će ostati teatar za sva vremena, sve društvene, kulturne, političke modele i sustave bit će jedan dah, jedan krik i jedan korak glumca koji ispunjava scenski kvadrat, scensku pačetvorinu.