{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Tanja Stupar Trifunović: Književnost je gurnuta u sivu zonu

18.1.2015. u 08:01
16
100
Tanja Stupar Trifunović: Književnost je gurnuta u sivu zonu
16
Roman banjalučke književnice Tanje Stupar Trifunović "Satovi u majčinoj sobi" je ušao u uži izbor za Ninovu nagradu za roman godine.
Nakon romana Branka Brđanina Bajovića "Mihail" i Berislava Blagojevića "Tiši od vode", to je jedini roman iz BiH koji je ušao u uži izbor za ovo vrijedno priznanje, jedno od najcjenjenijih u bivšoj Jugoslaviji. Tim povodom razgovarali smo sa Stupar Trifunović o odnosu prema književnosti kod nas.

Nakon romana Branka Brđanina Bajovića i Berislava Blagojevića, još jedan roman iz RS je ušao u uži izbor za Ninovu nagradu. Ipak, kao i u prethodnim slučajevima, ne i u najuži. Mislite li da su ovdašnje književne snage potcijenjene već u startu ili je nešto drugo po srijedi?

Mislim da sam ulazak u uži izbor ukazuje upravo na to da ovdašnje književne snage nisu potcijenjene. Naprotiv, ako se romani nađu u 10-15 najboljih u godini, to nije nikakvo potcjenjivanje, nego realna procjena. I ne smatram to lošim, štaviše. Ulasci romana iz RS u uži izbor ukazuju na to da i ovdašnja književna produkcija ima šta da ponudi. Sve zavisi kako na to gledate. Mislim da je to realno stanje stvari u odnosu na našu ukupnu produkciju. Godišnje se, po nekoj gruboj i ličnoj čitalačkoj procjeni, koju mogu dati na osnovu praćenja ovdašnje književne scene, u najboljem slučaju pojave dvije-tri dobre prozne i isto toliko poetske knjige, nešto rjeđe kritička ili esejistička knjiga i to je, zapravo, to.

Nažalost, prečesto i to malo dobrih knjiga ostane neprimjećeno. Nije toliko problem ni u kvalitetu, ni u kvantitetu koliko u nemanju kritičke recepcije, kao ni cijeloga ambijenta koji bi trebao zaživjeti oko knjige - od ozbiljnijih izdavača, distribucije, preko kritike i intenzivnije afirmacije domaćih autora.

U tom smislu ne vidim razlog da mi zamjeramo drugim sredinama kako ne prepoznaje naše književne potencijale kada ih mi nismo u stanju sami prepoznati. Reakcije na knjige odavde kada ih "izvezemo" u druge sredine ukazuju na istinu da mi sami imamo ili nikakav ili manjkav kritički sud i da nam je sistem vrijednosti negdje zapeo.

Vrijedni statističari su se odmah bacili na posao, pa su krenule analize: koliko žena uopšte ima u ovakvim izborima, da li ih je bilo više prije deset godina ili danas, koliko ih je nagradu zapravo i dobilo... Držite li do ovakvih analiza ili su one u poslovima književnim čisti višak?

Na statistike koje obično prate priču oko Ninove nagrade ne bih nužno gledala negativno, to je dio cjelokupne priče kojom se želi skrenuti pažnja, približiti i zainteresovati ljude za nagradu, ko ju je dobio više puta, koliko puta žene... Gledala bih na to kao "na podgrijavanje atmosfere", ljudi vole čitati takve stvari. To, naravno, nije suštinski dio cijele priče. I kada su velika sportska takmičenja, mediji se bave statistikama. Nisam za to da se nagrada daje ženama zbog bolje statistike, jer bi to bilo obezvrjeđivanje i njihovog rada i same književnosti, ali pouzdano znam da ima dosta dobrih autorki i očekujem i bolje statistike u budućnosti na šta i ove statistike, iako ne previše optimistične, ipak ukazuju.

Predstoji prihvatanje činjenice da žene mogu biti podjednako dobre kao muškarci, jer književnost nije stvar pola nego umijeća, talenta i rada, ali i obrazovanja, a upravo pomanjkanje obrazovanja i stereotip o ulozi žene u ranijim desetljećima davali su, nazovimo ih tako, loše statistike u kojima su muškarci brojniji u književnosti, ali i u nauci u odnosu na žene.

Kultura u kojoj se ova dva glasa ne upotpunjuju i ne čine sklad, kultura u kojoj je ženska kreativnost posmatrana kao manje vrijedna samo zato što nosi drugačiji impuls i što je stvaralac žena – hendikepirana je, agresivna i pati od pomanjkanja ljubavi, saosjećanja, nježnosti, majčinskog... Muško i žensko možemo posmatrati kao manifestaciju dvije energije čiji ples čini harmoniju. Ne trebaju nas statistike učiti o tome. Žene su, posebno u našoj književnosti, bitne, jer je upotpunjuju i čine bogatijom za čitav niz iskustava i pogleda na svijet za kojima se osjeća hronično pomanjkanje, nedostaje nam ženska percepcija dešavanja - od krvave istorije koju su i one preturile preko glave do intimnih života, sve u vezi njih je u sjeni "velikih" istorijskih priča zbog kojih su progutani bezbrojni "mali" životi. I u tom smislu mislim da će u narednim desetljećima doći do intezivnijeg obogaćivanja naše književnosti upravo ženskim glasovima, taj proces se u svjetskoj književnosti već odigrao, a kod nas je u toku.



Nakon dvadesetogodišnjeg književnog rada, koji je bio obilježen najvećim dijelom poezijom, napisali ste roman, pa još sa "ženskom" temom? Zašto roman i otkud ta tema?

Mislim da ipak još nema dvadeset godina, ali nije ni daleko od tog. Ni temu ne bi baš nazvala ženskom. Tom logikom i Tolstojevu "Anu Karenjinu" ili Floberovu "Madam Bovari" i dobar dio književnosti bi mogli nazvati romanima sa ženskom temom, pa ipak nisam čula da neko o tim romanima govori na takav način. Nemam neki poseban odnos ni prema temama, ni prema formama. Ono što sam pisala i u poeziji i u prozi sam nastojala izreći kako osjećam i umijem. Odnos majke i kćerke, ali i iskustvo samog življenja od odrastanja do zrelosti, bili bi tematska okosnica romana.

Roman, mogli bismo reći, u pozadini glavne priče, tematizuje i izbjeglištvo, rat, odnos prema umjetnosti, samom činu pisanja, moralu, ljubavi i mnogo stvari kojima se zapravo bavi veliki dio književnosti. Rijetko kada u samim temama leži originalnost, češće je to način na koji svaki autor u skladu sa vlastitim senzibilitetom osvijetli jedan malo drugačiji ugao gledanja i navede nas da ponovo preispitujemo stvarnost.

Vaš roman je dobio treću nagradu na konkursu "Zlatna sova" Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Istočnog Sarajeva. Kada je ista nagrada ustanovljena pretprošle godine, prva nagrada je iznosila 15.000 KM, prošle godine 10.000 KM, a ove će novčani iznos za laureata biti još manji. Šta to govori?

Šta to još govori, osim da se novčana nagrada smanjuje, što i nije teško uvidjeti iz brojeva koje ste naveli? Trebalo bi da upitate pomenutog izdavača. Kako nisam zaposlena u Zavodu mislim da bi ovo pitanje bilo puno primjerenije uputiti njima nego meni.

Kakva je saradnja književnika iz RS i FBiH?



Cjelokupna književna scena u oba pomenuta entiteta je u sličnom stanju. Skrajnuta u neku sivu zonu, nagrižena bolestima politike ili, bolje je reći, modernog kvazipolitikanstva koje su se prelile u književnost, a kada književnost hoće da bude ideološka pozadina lošim i primitivnim politikama ona se preobražava u očajnu književnost. Saradnja između ova dva paralelna i naizgled suprotstavljena svijeta, a suštinski zasnovana na istim principima, postoji i funkcioniše po nekim interesnim grupama ili pojedincima.

Književnici su, kao i svi ostali, taoci simulakruma bh. stvarnosti. I u svemu tome što je najvažnije - ipak ima dobrih pisaca koji svojom pojavom nadilaze ideološke matrice u koje ih se pokušava utrpati i koje su im na svu sreću svih nas koji volimo književnost, pretijesne.

Uređivali ste obnovljeni časopis za književnost "Putevi". Tačnije, još uvijek ga uređujete, ali je izlazak svakog novog broja sve neizvjesniji. Zašto? S kojim se problemima suočavate i kako oni zapravo u praksi izgledaju?

Suočavamo se sa istim problem kao i velika većina časopisa u regionu. Nije nikakva misterija - nema novca. I radimo sve one stvari kao i druga uredništva: dovijamo se, tražimo sponzore od broja do broja, distribuišemo časopis na trafike i u krajnjem zadovoljni smo postignutim, a to je osjetan porast interesovanja za časopis koji radimo, kao i samom prodajom i čitalačkim reakcijama. Ali, kako je kupovna moć slaba, prinuđeni smo časopis prodavati po mnogo manjoj cijeni od njegove realne cijene. I da, idući broj je izvjestan. Za dalju budućnost preostaje nam da se i dalje snalazimo i nadamo da će nam povećano čitalačko interesovanje donijeti i izvjesnije izvore prihoda.

Nedavno ste rekli: Od književnosti se može živjeti, ali se teško od nje ne može ručati. Da li to onda znači da svakom piscu pisanje postaje sekundarna obaveza?

Ne, pisanje nije ili ne bi trebalo biti obaveza, nego lični izbor. Nešto sam drugo htjela reći i rekla sam u tom odgovoru iz kojeg ste izdvojili dio, a to je da je književnost vrijedna kao duhovna dimenzija i da oni koji je pišu i doživljavaju je kao svoju unutarnju potrebu zaista i žive od nje, ali u duhovnom smislu koji nije zanemarljiv i također je jako značajan. Sa druge strane, na što je tada novinarka, a i sada vi, aludirali, u materijalnom smislu se ne može se živjeti kod nas isključivo od književnosti.

Mi stalno zanemarujemo obje ove dimenzije u njihovoj ukupnosti i klizimo ka krajnostima skloni da ili previše romantizujemo ili banalizujemo književni rad. Piscu su za rad potrebni kao i bilo kome drugom osnovni uslovi. Istina je da će onaj ko ima potrebu da piše pisati bez obzira na okolnosti, možda će biti i produktivniji pod težim okolnostima, to nema nikakve veze, ono što mi zanemarujemo je da ozbiljno pisanje traži puno vremena i rada na svakom rukopisu. Zato mislim da su dobre stvari stipendije, rezidencije, regulisan status slobodnog umjetnika i različiti vidovi "stvaranja" uslova za rad. Velika većina autora nema ni te osnovne uslove. Mir, vrijeme, prostor za rad i minimum sredstava za skroman život.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: