XL intervju
0

Šoba za Sarajevo-x.com: I ja bih išarao "Icara"

Razgovarala: <a href="mailto:[email protected]">Asja Makarević</a>
Šoba ispred "Icara"; Foto: Sarajevo-x.com
Šoba ispred "Icara"; Foto: Sarajevo-x.com
Bosanskohercegovački konceptualni umjetnik Nebojša Šerić Šoba već pet godina živi i radi u New Yorku. Široj javnosti poznat kao autor "Icara", spomenika Međunarodnoj zajednici, Šoba je ovih dana posjetio Sarajevo, što smo iskoristili kao povod jednom zanimljivom razgovoru.

Razgovarala: Asja Makarević

Sa Šobom, autorom proslavljenih radova “Untitled (Sarajevo-Montecarlo)”, “Primavera”, “The Kiss”, “Missing Painting”, razgovarali smo o realizaciji spomenika “Icar”, o životu u Americi, o odnosu Bosanaca prema savremenoj umjetnosti te o učinkovitom djelovanju pisanja bloga.

Da li si zadovoljan krajnjom realizacijom “Icara”, spomenika Međunarodnoj zajednici? Dakle, njegovom kontekstualizacijom, smještanjem u Vilsonovo šetalište, u blizini budućeg muzeja Ars Aevi? Šta misliš o tome što je tvoj rad išaran crtežima, dok je spomenik palim žrtvama rata i Hladnog rata, koji se nalazi u neposrednoj blizni ostao praktično netaknut?

Za taj drugi detalj nisam znao. Ovo je nekakav, ako mogu reći, pop-art. Meni je čak drago da vidim da ljudi reaguju. Ljudi ovdje, uglavnom, nisu razvili taj odnos šta je spomenik, jer spomenik može biti nešto što je, uslovno rečeno, bilo koji objekat koji se stavi u određeni kontekst. Ako je to figura izlivena u bronzi, automatski se podrazumijeva da je tu uloženo puno truda. A to ne mora značiti ništa. Meni je drago zbog crteža. Možda bih i ja uzeo sprej da se potpišem. Možda ću to čak i uraditi. Da se i ja potpišem, ako je to već fol, i da uništim spomenik do kraja. Inicijalna lokacija na kojoj sam htio postaviti “Icar” je bila preko puta Predsjedništva, tamo gdje se cvijeće nalazi. To bi bilo idealno jer usred cvijeća ne bi niko šetao, ni prilazio konzervi. Ona bi tamo imala svoj pravi i jedini istinski kontekst. Pristao sam na ovu drugu lokaciju samo zato što sam htio da se moja ideja realizuje. Ja ovo i dalje tretiram kao privremenu lokaciju. Jednog dana, možda to čak i ne doživim, možda za nekih sto-dvjesto godina neki ministar za kulturu ili političar, koji ima više osjećaja, stavi stvar tamo gdje i pripada.

Baviš se fotografijom, instalacijom, skulpturom; u kojem mediju najviše uživaš raditi? Ili bi rekao da svaka ideja traži svoju formu, pa shodno tome izražavaš svoje zamisli i stavove čas u jednom, čas u drugom mediju?

Obrazovao sam se kao kipar i mislio sam da ću se samo time baviti cijeli život, ali u principu oduvijek mislim da je ideja ta koja diktira formu i sve ostalo. Konkretno, nedavno sam naslikao ulje na platnu koje pokazuje kako gori Bijela kuća, nešto što se zaista desilo, kada su Englezi 1814. godine spalili Bijelu kuću, i to je moralo biti slika. To nije mogla biti fotografija ni ništa drugo.

Šta si doznao o sebi živeći u Americi? Na koji način možeš reći da te je život u Americi odredio?

Nedavno je jedan moj prijatelj, Joni Ademović, arhitekta koji živi u New Yorku, izjavio za jedan časopis da, u suštini, on nije izgubio ništa od svog identiteta u Americi nego je taj svoj identitet nadopunio nekim drugim, trećim, četvrtim identitetom. Prije Amerike sam živio u Holandiji tri godine, dugo vremena sam boravio u Švicarskoj, Francuskoj i mislim da sam, gdje god sam otišao, uspio da ukradem jedan dio mentaliteta i imam osjećaj da se stalno proširujem i nadopunjujem. Ja ću uvijek ostati najvećim dijelom Bosanac i Sarajlija, ali nastojim da svoj identitet, na neki način, proširim.

Šoba u našoj redakciji

Možeš li povući paralelu između odnosa građana Sarajeva i BiH prema savremenoj umjetnosti, s jedne strane, i odnosa Amerikanaca i Njujorčana prema savremenoj umjetnosti, s druge strane?

U Americi je, ipak, novac taj koji diktira kompletnu scenu. Mnogo je komercijalnih galerija koje se bave svim i svačim. Na Manhattanu postoji 600-700 galerija, koje žive od umjetnosti, koje se bave produkcijom i koje su veoma posjećene. Biti Njujorčanin znači imati na zidu umjetničke radove i to ne bilo kakve. Posjedovati umjetničko djelo je na neki način stvar identiteta, stvar odnosa prema životu. U Bosni još uvijek ne postoji sloj stanovništva koji ima takvu potrebu. Kod nas ljudi imaju potrebu za dekoracijama, slikama slikara Berbera koji je nekad bio odličan umjetnik, a koji je postao nešto sasvim deseto. Ljudi ovdje, ipak, imaju potrebu za zlatnim ramom. Ja nikad nisam razumio zašto neko želi da ima sliku Baščaršije. Ti odeš na Baščaršiju i vidiš je. Meni treba slika nečije emocije, ne samo puko preslikavanje nečeg što vidim u najbližem okruženju. To je malo besmisleno. I jedna i druga sredina, i New York i Sarajevo imaju svoje prednosti i mane. Velika prednost Sarajeva je da ovdje možeš postići veoma mnogo s malo sredstava. S druge strane, malo ko ima stvarnu želju za informacijama. Konkretno, imao sam predmet Historija umjetnosti i polagao sam ispit na osnovu sitnih reprodukcija Rembrandta, Duerera iz knjiga koje sam imao. Tek kasnije, kad sam svojim očima vidio ta djela u originalu, moj svijet se promijenio. Počeo sam da kritički gledam na ta djela, ne samo da ih obožavam kao nekakve ikonice. Da bi se čovjek bavio historijom umjetnosti u Sarajevu, mora otići i vidjeti sva ta djela. Svake godine bi svaka generacija Akademije ili srednje škole trebala otići na ekskurziju. Ne znači da čovjek mora otići na zapad i živjeti tamo zauvijek da bi bio umjetnik, ali se treba informisati i širiti vidike. Umjetnost zapada je došla do tog nekog ekstremnog postmodernizma. Više nema kritike, nema teorije, svi su stilovi izmiješani. Sve zavisi o toga da li si ti kao umjetnik snažan, da li si kao individua u stanju da nametneš to što radiš kao nešto kvalitetno.

Od bosanskohercegovačkih konceptualnih umjetnika, čiji rad bi izdvojio i zašto?

Izdvojio bih radove Bojana Šarčevića, umjetnika koji je malo poznat bosanskohercegovačkoj publici. Živi u Berlinu, s vremena na vrijeme dolazi u Sarajevo. On je dostigao veoma kvalitetan nivo u svom odnosu prema umjetnosti, filozofiji, estetici, u odnosu prema egzistencijalnim i životnim porivima. Naravno tu su Šejla Kamerić, Kurt & Plasto, Jusuf Hadžifejzović, Alma Suljević i mnogi drugi. Mnogo je i umjetnika Bosanaca koji u svijetu rade odlične stvari, a o kojima ovdje niko ne zna.

Na kojim projektima trenutno radiš? Možeš li nam reći nešto više o izložbama koje si ostvario u ovoj godini i koje ti do kraja godine predstoje?

U Sarajevu nisam ništa dugo radio, ali ne zato što to nisam htio. Jednostavno niko nije pokazao interesovanje da organizuje bilo šta. Neki dan su u Ars Aeviju izrazili želju da postave moju izložbu, najvjerovatnije, krajem augusta, početkom septembra. Trenutno u New Yorku imam izložbu, u Muzeju objekata blizu Pariza će također biti izložen jedan moj rad koji je nastao spajanjem bakelitnih telefona sa mobilnim. Muzeju se dopao ovaj rad i odlučio ga je uvrstiti u kolekciju radova umjetnika koji su pravili korisne stvari. A to su radili Picasso, Dali i ostali.

Već četiri godine aktivno pišeš blog. Šta za tebe znači tvoj blog?

Blog mi je pomogao u milion stvari. Prvo me je psihički sačuvao od raznih negativnih stvari kroz koje sam u životu prolazio. Ne moraš da ideš psihijatru svaki dan, ali možeš sam sebi na neki način pomoći. Zahvaljujući blogu imaš odnos prema samom sebi. To mogu biti dnevne misli, nešto što te okupira, šale. Meni je blog postao apsolutno dio svakodnevnog života bez kojeg ja iskreno ne znam kako bih živio. Nikad ranije nisam pisao, osim što sam u osnovnoj, srednjoj školi morao pisati stvari koje nisam želio pisati. Otkrio sam da znam pisati o sebi. Ja cijeli svoj život, na neki način, kompresujem u to što pišem. Iskreno već pomalo osjećam pritisak jer me ljudi zaustavljaju na ulici i govore koliko im moj blog znači i već osjećam odgovornost prema tome šta bi trebalo da pišem. Nastojim, s druge strane, da sve to izbjegnem jer hoću da budem slobodan, da budem iskren i da pišem bez utjecaja nekog spoljnog svijeta, javnosti, bilo čega. Malo sam čitao i blogove političara i imam osjećaj da pišu pomalo nategnuto jer oni, ipak, ne smiju zbog svoje slike u javnosti pisati o zabavama, kada su se na nekom prijemu počešali po dupetu. Volim kad vidim da ljudi pokazuju ono ljudsko u sebi, da pokazuju svoje negativne strane.

Možeš li nam još nešto reći o životu u Americi?

Ja se i dalje borim za opstanak. Najveća mana života u Americi je što tamo nemaš vremena. Nedavno sam proćaskao sa glumcem Philipom Seymourom Hoffmanom ispred pozorišta, koje se nalazi preko puta zgrade u kojoj živim. Tako sam na nekim otvorenjima izložbi vidio Lou Reeda sa njegovom djevojkom Laurie Anderson, zatim Mikea Stipesa, pjevač R.E.M-a. Ti se motaš tu negdje i imaš šansu da budeš dio toga svega. Ja nisam dio toga. Kulturni život je prebogat u New Yorku i to je jedan od glavnih razloga što živim tamo. To je velika prednost života u New Yorku. Mana je što možeš dvjesto godina da živiš tamo i da ništa ne napraviš. Znam da bi konkretno za moju karijeru bilo sto puta bolje da se ja vratim u Sarajevo. Prije svega, ovdje sam egzotičan još ako imam dovoljno informacija,… Kao Bosanac si još uvijek, u nekom pogledu, egzotičniji od nekog Parižanina. To je velika prednost umjetnika u Sarajevu koji, možda, to i ne znaju prepoznati. Ovdje nedostaje prave edukacije, art menadžmenta. Prisutna je slika da umjetnik mora biti alkoholičar, hodati kao odrpanac. Umjetnici danas u odijelima i kravatama hodaju naokolo sa laptopima, ne rade najveći dio svojih radova. Naručuju djela, potpisuju formulare, šalju djela na izložbe, itd. Svijet se promijenio. S druge strane, velika prednost obrazovanja ovdje je tradicionalan pristup umjetnosti, što ljudi ovdje znaju napraviti portret, a što tamo nedostaje.

Kako je raditi u američkoj firmi?

U Americi ti moraš raditi sa uzbuđenjem. Oni tebe zapošljavaju podrazumijevajući da je tebi stalo da radiš taj posao. Ti moraš biti u svome poslu sto posto, inače bolje ti je ne raditi taj posao. Kad u firmi vide da vam je stalo do posla, plata je automatski veća. Ja stojim iza posla koji radim. Razvio sam jedan mnogo veći stepen odgovornosti prema poslu koji radim, a koji ranije nisam imao.

Za kraj, možeš li nabrojati pet blogova koje najčešće čitaš?

Mnogo je blogova koje čitam i ne bih sad želio nikoga uvrijediti, ali kad bi morao izdvojiti to su vjerovatno:

http://zora.blogger.ba http://umorni.blogger.ba http://gs.blogger.ba http://boreokoociju.blogger.ba

Šobin blog možete čitati na adresi shoba.blogger.ba.