Kultura
0

Seadu Bejtoviću "Zlatni lovorov vijenac" za doprinos umjetnosti teatra

FENA
Ovogodišnji "Zlatni lovorov vijenac“ za doprinos umjetnosti teatra odlukom Direkcije MESS-a bit će dodijeljen Seadu Bejtoviću, glumcu koji je gotovo cijeli svoj životni vijek posvetio teatru.

O tome kako doživljava ovo najznačajnije teatarsko priznanje u našoj zemlji, koje se odnosi na cjelokupno stvaralaštvo, Sead Bejtović kaže:

„Godinama, decenijama, uzimao sam od teatra, davao teatru. Dajući se nisam se štedio, trošio sam se i fizički i emotivno. Bez kalkulacija tražio sam u očima, u dušama tračak refleksije od mog truda gradeći neki svoj san. Ovo priznanje mi dođe kao vrhunska potvrda moje prosperovske magije da svima koji me gledaju i slušaju napravim jedan lijepi san. Jer svi smo mi samo tvar od koje građeni su snovi“.

Sead Bejtović rođen je 1942. u Sarajevu, a već 1953. postaje član tadašnjeg Pionirskog pozorišta, današnjeg Pozorišta mladih. Njegovi teatarski počeci vežu se za čitav niz uloga junaka dječije literature koji su tada zaokupljali maštu njegovih vršnjaka (Palčić, Pinokio, Mačak u čizmama, Junaci Pavlove ulice, Tom Sawyer,...). Godine 1967. postaje profesionalni glumac Pozorišta mladih kojem je vjeran čitav svoj glumački vijek. Predstavom «Mirandolia», diplomirao je 1969. u prvoj generaciji tadašnjeg Dramskog studija, u klasi Katarine Dorić.

U godinama koje su uslijedile glumački se dokazuje ostvarujući široku lepezu teatarskih kreacija u dramskim, komediografskim, ali i avangardnim djelima. Među teatarskim znalcima tog vremena pamte se ostvarenja kao Klaun (Bajka iz kofera), Arsa (Nušić, «Vlast»), Kapetan Džon Piplfoks, Mačak Džingis-kan, Prospero (Bura, Šekspir), Macuo Bašo («Uski put prema dubokom sjeveru, Edvarda Bonda), Vuk Bubalo (Ćopić), Kralj Ubu, Ibi u lancima (Alfred Žari), Emil Trišinski, (Okupacija, Kostić), Sreski načelnik (Analfabeta), I opet Nušić (Darko Lukić); Vladimir (Čekajući Godota, Beckett); Muselim (Derviš i smrt, Selimović), Otac (Spašeni za dlaku, Tornton), Zeus (Odiseja, Goran Babić), Pisteter (Ptice, Aristofan), Likovi u Kad bi ovo bila predstava, Imširević, Stanac (Novela od Stanca, Držić). Kao gost igrao je u predstavama Narodnog pozorišta Zenica, Kamernog Teatra 55, produkciji MESS-a, SARTR-a, kao i u mnogim projektima izvan institucionalnih pozorišta.

Veliki entuzijazam i posebno umjetničko nadahnuće tokom ratnog perioda u opkoljenom Sarajevu utjecali su na posebna ostvarenja u predstavama Čekajući Godota u režiji Susan Sontag, Alkestis u režiji Harisa Pašovića, te predstavama u režiji Gradimira Gojera Kako Musa dere jarca Zlatka Topčića i Zmaj od Bosne Ahmeda Muradbegovića i drugim.

U životu obogaćenom brojnim glumačkim ostvarenjima radio je s mnogim eminentim rediteljima s prostora bivše Jugoslavije i inostranstva. Također, jedan je od pionira radijskog i televizijskog dramskog stvaralaštva, snimivši desetine radiodrama i programa, dok je pored TV i filmskih ostvarenja predstavnik prve generacije glumaca koja je u Bosni i Hercegovini radila sinhronizacije crtanih filmova.

U glumačkoj karijeri dužoj od pola vijeka imao je priliku predstaviti se na daskama koje život znače u Indiji, Pakistanu, Iraku, Egiptu, Švajcarskoj, Njemačkoj, Češkoj, kao i Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Makedoniji. Dobitnik je brojnih nagrada.