Na otvaranju SFF-a publika je imala priliku vidjeti dugo, barem među filmofilima i profesionalcima, željno očekivani rumunski film "Priče iz zlatnog doba". Dobar, na mahove odličan omnibus govori o zadnjim danima Ceausescuove vladavine i podsjeća na sistem u kojem je - kako mu se smrt primicala sve luđi diktator u društvu supruge Elene - na malog socijalističkog čovjeka stavljao teret koji se teško mogao nositi. Iz tog tereta su nastale priče o ljudima koje, ipak, nisu (bile) tako komične u vrijeme svog nastanka kao na platnu.
S druge strane, razumljivo je da je prijatelj, stari novinarski i dokumentaristički vuk pozivao da se "batali film koji kandžija mrtvog kenjca" i da se ide na prijateljsku utakmicu BiH - Iran. Jer, bavljenje mladih ljudi Ceausescuovom vladavinom u neku ruku može biti iz druge i treće ruke, ali rezultat, na kraju, ipak nije ispao slab. Što se prijateljske utakmice s Iranom tiče (u kojoj smo izgubili 2-3, primivši amaterski na kraju gol), stalne trgovine, mahinacije, šibicarenje i kokošarenje Saveza uvijek ostave neku gorčinu, ali desi li se čudo da se pojavimo na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi, ljudi će, barem za neko vrijeme, zaboraviti sav taj užas i prljavštinu koji je činio Savez. Neumjereni i lakomisleni kakvi jesmo, željni kakvih - takvih pobjeda, slavićemo ne obazirući se ožiljke iz prošlosti.
Veliki broj gostiju koji su došli na SFF uvijek postavlja narazličitiji broj pitanja, ali čini se da je najteže od njih odgovoriti na ono – "kako je danas u Sarajevu Bosni i Hercegovini"? Najkraći i vjerovatno najtačniji odgovor bio bi "z.j.b..no", ali budući da to baš i nije lijepo i pristojno valja smisliti način da se to stanje opiše. A stanje je, ukratko, sljedeće: posla i novca je sve manje, koncept vlasti se nije bitno promijenio od devedesetih, dojučerašnje liberalne i građanske inicijative su, skoro bez izuzetka, pretvorene su u uslužne djelatnosti kojima se štiti profit i politički interesi nekolicine najbogatijih, a projekti od "nacionalnog značaja" i "najutjecajniji" (pa samim tim, je li, i "najčitaniji") više skoro i da ne kriju, jer su stvari ogoljene – da ih skoro pa nema ko odbraniti ako pravno bude miješalo u njihovu kriminalnu pozadinu.
U tom smislu, međunarodnoj zajednici (kako danas sarkastično zvuči taj pojam?) i ne ostaje ništa drugo nego da popiše ono što je ostalo od državne imovine i da proglasi fajront. Ili, bankrot, kao u nekim drugim novonastalim državama na području Evrope. Ono što najviše plaši su analize u kojima se svako malo spomene mogućnost da Bosne i Hercegovine više ne bude, što se, definitivno je jasno, ne može ostvariti bez rata. Brrrr. I eto nas opet na početku.
Konrad i mi Naše rane nisu zacijelile, jer ih niko nije pravilno liječio. Ova je zemlja nakon rata trebala – ako je već bilo «zapisano» da njome nakon sloma komunizma ne može vladati ljevica – nacionalca tipa Adenauera, nekoga ko bi svojom vizijom ponudio slobodno društvo, ono što je ostalo najveće nasljeđe prvog kancelara Zapadne Njemačke. Naraslo na Wirtschaftswunder modelu, «socijalne tržišne ekonomije» njemačko društvo se razvile u jedno od najrazvijenijih na svijetu, unatoč ratnim posljedicama koje su bile hiljadu puta gore od naših.
Ali, za to je sebi trebalo nešto priznati: da je prevara bila potpuna, da smo nasjeli na priču o tome da će slobodno društvo donijeti nacionalnu emancipaciju i da ćemo, u krajnjoj varijanti, imati nešto od te emancipacije. Jer, od prije dvadeset godina nismo postali ništa značajniji u svijetu zato što smo postali "veći" u nacionalnom smislu, a izgubili smo skoro sve šanse da se tehnički, znanstveno, dakle suštinski ponovo približimo svijetu.
Zato nekako mučno i bespredmetno izgledaju ta medijska prepucavanja oko toga da se prigrabi što više zasluga oko odbrane neke teritorije. Ovo društvo živi u nesažvakanoj prošlosti i u njemu je zato moguće da se nekadašnji problemi reaktualiziraju onog trenutka kad se počne razmišljati o suštini. A suština uvijek počiva negdje između dvaju magičnih riječi koje, od svih jezika na svijetu, čini se, najbolje zvuče na (sr) njemačkom: ekonomije i znanosti, wirtschafta i wiessenschafta.
Namagarčeni u priči
Zato su svađe u našem medijskom prostoru najčešće lažne: mi imamo zauzete busije kojima nacionalizam zapravo dozvoljava da se bave kriminalom. S druge strane je jalova opozicija koja u nekim stvarima doista ima pravo kad optužuje vlast, a u nekim oponaša tu istu vlast. Što se "liberalne" i "građanske" scene tiče i ona je otužna jer se i tu par privatnika otima o apsolutno pravo na arbitriranje u svim stvarima, prodajući pritom usluge i dušu onima koji platiti, tekstove ili reklame, ispada da je sasvim svejedno.
Tako da smo, na kraju, na obično pitanje s početka teksta "kako je?", dobili pomalo neobičan odgovor koji glasi: "Tako da smo kolektivno, namagarčeni!". Pojavu magarca kao jednog od glavnih motiva ovaj tekst, vjerovatno, duguje Antoniju Nuiću, čiji je film Kenjac (to je naziv za magarca u Hercegovini i Dalmatinskoj zagori) kao prvi prikazan u Takmičarskoj konkurenciji Sarajevo Film Festivala. Dirljiva, lijepa i ljudska priča u kojoj je dosta neizrecivog, o teškim odnosima unutar familije, o blagosti i težini života na Dinari, unatoč blagim stilskim manama (najviše se tiču pomalo mitomanskog igranja nasigurno u prikazivanju krajolika i likova), gledaoca može dotaći do srži i to upravo zato jer likovi u filmu moraju priznati greške, moraju pogledati u sebe da bi razriješili konflikte.
Samo tako se može naprijed i dobro je da je, kad smo već kod sazrijevanja, mladi Nuić, rođenjem Sarajlija, izrastao u zrelog autora od kojega još svašta dobrog treba očekivati. Nije dobro pričati zaplete, ali na kraju filma, za njegovog Kenjca ima ko platiti. I sve završi sretno. Što se nas ostalih kenjaca tiče, naša sudbina je još uvijek prilično neizvjesna. Istina je, zasad, to da smo namagrčeni.
Najveće greške koje ljudi čine tokom seksa: Zbog njih ne postižete zadovoljstvo
