Savo Heleta: I Srbi su mučeni u Goraždu

S obzirom da knjiga nije objavljena na bh. jezicima, možete li u vrlo kratkim crtama reći šta je njen osnovni sadržaj i na šta se, zapravo, priča fokusira?

Knjiga opisuje sve što se desilo mojoj porodici u Goraždu od maja 1992 do aprila 1994 godine. Mi smo ostali u Goraždu, u našem stanu u centru grada, jer moji roditelji nisu očekivali brutalan rat u našoj zemlji i posebno zbog toga što su vjerovali da nam se ništa loše ne može desiti u našem gradu, među našim sugrađanima i prijateljima.

Nažalost, realnost je bila drugačija. Pored svakodnevnog granatiranja grada koje smo svi doživljavali, kao Srbi u gradu koji je bio pod muslimanskom kontrolom i srpskim okruženjem, moja porodica kao i ostali Srbi u Goraždu su postali objekt sumnje preko noći. Iako smo mi bili civili, moja sestra i ja djeca, to nas nije poštedilo muka i patnje.

Naši životi postaju horor koji je trajao dvije godine. Moji roditelji su vođeni na strijeljanje, krili smo se u domu naših prijatelja nekoliko sedmica, nakon toga smo uhapšeni od strane regularne policije i proveli više od tri mjeseca u logoru u centru grada zajedno sa 70 srpskih civila. Nakon logora su uslijedili mjeseci gladovanja kao i česti napadi na moju porodicu.

U knjizi pišem o ljudima iz Goražda, Bošnjacima, koju su nam pomagali na razne načine i tako nas mnogo puta spasili. Knjiga takođe opisuje patnju i stradanje Goražda i svih ljudi u gradu, koji su kao i mi gladovali i bili žrtve rata, kao i moj put od mladića željnog osvete do osobe koja ostavlja mučnu prošlost iza sebe i danas promoviše mir.

Na vašoj izvanrednoj web prezentaciji www.savoheleta.com objavljeno je dosta kritika koje ste dobili od uglednih magazina ili pojedinaca ali ono što je, čini mi se, bitnije jeste kakve su reakcije na samu knjigu i uopšte njeno objavljivanje u BiH? Kod nas nije objavljena ali se zna da jeste na engleskom jeziku.

Do sada sam imao nekoliko intervjua u BiH, Srbiji, i Crnoj Gori, kao i prezentacije knjige u Beogradu i Višegradu. Za sada su sve reakcije pozitivne, mnogo ljudi je zainteresovano za knjigu i svi pitaju kada će se prevesti. Do sada nije bilo negativnih reakcija.

Iako je vaša knjiga vrijedan doprinos slaganju kockica istine o tome šta se sve dešavalo u proteklom ratu, pretpostavljam da će biti dosta nipodaštavanja i negiranja vaše priče. Da li je iskustvo tadašnjeg dječaka, današnjeg mladog čovjeka pretvorilo u nacionalistu i da li u knjizi postoje takve pobude?

Ja se nadam da ljudi neće vidjeti moju knjigu kao nešto što je protiv Goražda, BiH, ili kao knjigu čiji je cilj da napada jednu stranu i brani drugu. Nadam se da će sačekati da je pročitaju prije nego što počnu napadati.

Nakon što smo pobjegli iz Goražda 1994 godine, pa sve do proljeća 1996 godine, postojalo je u meni puno pobuda za osvetom. Nisam mogao zamisliti da živim sa užasnim sjećanjima dok ljudi koji su nas terorisali žive slobodno. Kada sam htio ubiti čovjeka koji je pokušao ubiti moju porodicu nekoliko puta, moji roditelji su nekako uspjeli da me ubijede da ne idem istim putem kao i oni koje sam smatrao užasnim ljudskim bićima. To je na neki način bila prekretnica u mom životu.

U video prezentaciji knjige objavljenoj na youtube-u ste kazali da ste se sreli sa jednim od ljudi koji su prijetili vašim roditeljima i mučili ih, da ste imali priliku čak da ga ubijete ali da to niste učinili. Kako se ovo desilo?

To se desilo nekoliko mjeseci nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. U jednom od konvoja koji su tada išli iz Goražda za Sarajevo sam vidio čovjeka koji je na nas pucao nekoliko puta i koji je bio u grupi vojnika koji su u aprilu 1994 godine zapalili naš stan misleći da smo mi unutra.

U tom trenutku sam želio samo osvetu. Želio sam ubiti čovjeka koji je nanio toliko zla mojoj porodici. Nakon što sam našao pištolj i krenuo nazad prema konvoju, moj otac me je sreo i ubijedio da to ne uradim. Tako je moj otac spasio život tog čovjeka a na neki način i moj život.

Kako bi budućim čitaocima približili sadržaj i kontekst priče, treba svakako reći da ste vi činjenice postavili na objektivnu osnovu. Na primjer, nije vam sporno da su srpske snage bombardirale Goražde i držale ga u okruženju, kao što mnogi žele negirati?

Kada sam počeo da pišem knjigu, ja sam odlučio da pišem iskreno o svemu što se desilo bez obzira kako neki na to gledali. Ja sam već čuo zamjerke u vezi pisanja o bombardovanju Goražda i o svakodnevnoj snajperskoj paljbi početkom rata. Takođe nekima smeta to što sam u knjizi pisao o mnogim našim prijateljima Bošnjacima iz Goražda koji su nam pomagali tokom rata i bez kojih bi mi umrli od gladi ili bili ubijeni. Ja se ne obazirem na takve komentare, kao što se neću obazirati na neiskrene komentare koji budu dolazili sa druge strane.

Rat je svakako trauma za svakog ko se u njemu nađe na bilo koji način, a pogotvo za jedno dijete kakvo ste vi bili u to vrijeme. Kakav je danas vaš odnos prema Goraždu i je li to možda grad koji želite zaboraviti, odreći ga se?

Goražde je grad u kojem sam proveo 12 prelijepih godina mog djetinstva i uvijek ću ga se rado sjećati. Iako moja porodica više ne živi u Goraždu, ja često posjetim grad i prijatelje. Bez obzira gdje da živim u svijetu, ja ću uvijek biti porijeklom iz Goražda i s time ću se uvijek ponositi.

Vi danas živite u Americi i Južnoj Africi, bavite se pitanjem rješavanja konflikata, najjednostavnije rečeno. Koliko vas prošlost još uvijek opterećuje i koliko bi vam bio problem živjeti sa komšijama druge nacionalnosti iz sadašnje perspektive?

Pisanje knjige mi je veoma pomoglo da prevaziđem tmurnu prošlost i ostavim je iza sebe. Ja više u sebi nemam ni trunke mržnje ili želje za osvetom. Trenutno završavam postdiplomske studije iz oblasti konflikt menadžmenta u Južnoj Africi i radim na projektima u Sudanu i Darfuru. Želim da, ako je moguće, živim normalan život i kroz svoj rad pomognem rješavanju konflikta u svijetu.

Ja sam tri godine nakon rata počeo da radim sa mladima iz svih dijelova BiH i to mi je takođe pomoglo da prevaziđem traume iz prošlosti. Od 1999 godine pa do danas moji najbolji prijatelji su ljudi drugih nacionalnosti iz BiH, i to mi nikada nije predstavljalo problem. Jedna od glavnih stvari koje sam naučio za vrijeme rata je da se ljudi ne mogu dijeliti po religijama, etničkim pripadnostima, boji kože, ili nečemu drugom, već samo na dobre, loše, i one koji bi da ostanu po strani, koje ništa ne zanima.

Vaš otac Slavko Heleta je goraždanski novinar i učestvovao je u izradi filma 'Na Drini grobnica' o stradanju Srba u Gornjedrinskoj regiji tokom rata. S obzirom da je film iz dosta izvora ocijenjen nekredibilnim, to je mnogo drugačiji pristup objektivnosti od onog koji ste vi imali. Je li to znači da razilazite po pitanju istine odnosno da je on više jednostran?

Nisam gledao taj film tako da ne mogu o njemu komentarisati. Mi sigurno imamo različita mišljenja u pogledu mnogih stvari, što je normalno, ali ne bih rekao da je on jednostran po ovom pitanju. Moj otac je jedan od glavnih razloga zbog čega sam ja odlučio da ostavim prošlost iza sebe i budem to što jesam danas.

Koliko ste uopšte tokom svih ovih poslijeratnih godina uspjeli razviti osjećanja za ono što je vaša domovina danas, odnosno da li vam BiH daje imalo prostora da se osjetite ponosnim što ste njen državljanin, a ne samo pripadnik određenog naroda? Možda i iz perspektive razumijevanja onog što vam se desilo tokom rata i ozbiljnog shvatanja toga.

Od 2002. godine ja dolazim u BiH samo u posjete. Živio sam prvo u Americi, a sada živim u Južnoj Africi. Veoma mi je teško da nekada objasnim ljudima odakle sam. Da, porijeklom sam iz BiH, ali tamo ne živim već dugo godina.

Ja sam Srbin iz Bosne i Hercegovine, što čini BiH mojom domovinom. Znam da mnogima smeta kada se ljudi ovako izjašnjavaju, ali ne znam zbog čega. Ljudi treba da se izjašnjavaju onako kako oni žele, a ne da im neko nešto nameće. Sama izjašnjavanja nisu problem. Kada bi ljudi u BiH počeli razmišljati o budućnosti svoje djece i samo malo poštovali jedni druge, bez obzira ko su, odakle su, i u šta vjeruju, BiH bi bila normalna zemlja u kojoj bi bilo lijepo živjeti. Nadam se da će se i to desiti jednog dana.